Iz taksija je izašla naša kćerka. Nisam je vidjela skoro godinu dana. Poslije ružne svađe oko njenog preseljenja muž joj je rekao da se ne vraća dok ne prizna da griješi. Ja sam pokušavala da budem posrednik i na kraju ostala na udaljenosti od oboje. Sada je stajala iza njega s malim koferom.
Muž je ustao s klupe, ali nije krenuo prema njoj. Prvo je meni rekao: „Nedostaješ mi. I ona mi nedostaje. Sam sam napravio kuću u kojoj svi pazimo šta ćemo izgovoriti.“ Glas mu je zadrhtao na posljednjoj riječi. Nije mi tražio da mu odmah kažem da je sve oprošteno.
Cedulju je ostavio u kaputu koji sam planirala odnijeti na čišćenje. Znao je da provjeravam džepove. Nije smislio najpametniji poziv na razgovor, ali je konačno prestao da čeka da mi same pređemo preko svega. Kćerku je nazvao sedmicu ranije i izvinio joj se bez onog svog uobičajenog „ali“.
Prišla sam joj i zagrlila je toliko čvrsto da je ispustila ručku kofera. Rekla je da dolazi samo na vikend, da posao i stan u drugom gradu ne napušta. Pogledala sam muža. Klimnuo je i uzeo kofer, ne pokušavajući da njen dolazak proglasi priznanjem da je bio u pravu.
Kifle je kupio zato što smo ih nas troje nekada jeli na toj klupi poslije nedjeljnih šetnji. Bile su već mlake, a ja sam mu rekla da me pošteno prepao porukom koja zvuči kao tuđa ljubavna tajna. Nasmijao se prvi put onako kako sam ga pamtila. „Znači, mogao sam samo da kažem da dođeš.“ Mogao je, naravno. Tek tada sam mu ispričala koliko sam se dugo osjećala usamljeno pored njega. Slušao je bez pravdanja poslom i umorom. Neke od tih rečenica čekale su mjesecima da ih izgovorim naglas.
Vikend nije popravio sve. Bilo je nespretnih tišina i razgovora koje smo ranije prekidali svađom. Ipak, u ponedjeljak je kćerka sama javila da je stigla kući, a muž je pitao kako joj je prošao put. Cedulju sam sačuvala. Ponekad je pogledam i sjetim se da smo tog dana, poslije mnogo vremena, jedno drugo saslušali do kraja.
