U fascikli je bila dokumentacija o pozajmici koju je otac dao mom mužu za kupovinu kuće. Došao je jer ga je muž ponovo zamolio da odgodi vraćanje novca. Nisam znala ni koliki je dug ni da svekrva, koja me nazivala teretom, živi u prostoru za koji je moj otac založio svoju ušteđevinu.
Svekrva je odmah počela da se pravda. Govorila je da sam sama kleknula, da je to bila šala i da sam previše osjetljiva. Otac je nije prekidao. Uzeo je čašu, nasuo mi vodu i sačekao da popijem. Onda je rekao da razgovor o novcu može čekati, a da ja s njim idem odmah.
U automobilu sam jela kiflu koju je kupio usput. Plakala sam toliko da sam jedva gutala. „Rekao si da će ovako biti“, izgovorila sam, očekujući da me podsjeti na svaku svađu prije vjenčanja. Samo je pitao kada sam posljednji put bila na pregledu i treba li da me odveze ljekaru.
Muž me je zvao čim mu je majka javila. Prvo je rekao da sam pogrešno shvatila, zatim da je ona stara i nervozna. Kada sam mu opisala kako sam klečala na kuhinjskim pločicama, zaćutao je. Tražila sam da mi donese dokumente i odjeću. O povratku nisam htjela razgovarati dok i dalje opravdava ono što se desilo.
Otac je svoj dug rješavao odvojeno od mog braka. Nije ga koristio da prijeti niti je od mene tražio da odlučim onako kako on želi. Pripremio je malu sobu i na stari ormar stavio novu ručku. Tu sam posljednjih sedmica trudnoće spavala s otključanim vratima, bez osluškivanja koraka u hodniku. U sobi me je čekala čista posteljina i tanjir supe. Nisam se sjećala kada me je posljednji put neko pitao treba li mi još, bez uzdaha i prebrojavanja koliko sam tog dana već uzela.
Kad se rodio moj sin, otac ga je držao nespretno, gotovo u strahu da ga ne povrijedi. Gledala sam te njegove velike ruke i sjetila se jakne kojom me je ogrnuo u kuhinji. S mužem sam kasnije morala riješiti mnogo teških stvari, ali svom djetetu više nisam namjeravala pokazivati da ljubav traži poniženje. U očevoj kući niko me nije pitao jesam li zaslužila da jedem.
