Koverta sa Baščaršije

Nastavak priče: Koverta sa Baščaršije

Međutim, nisu svi u tom prizoru vidjeli samo ljubav i uspomene. Među kamenim ulicama Baščaršije svakodnevno je patrolirao Emir, mladi komunalni policajac.

Emir je bio čovjek od strogih pravila. Za njega su gradske odluke bile svetinja, a čistoća ulica njegov osobni zadatak. Kada god bi ugledao nanu Fatu kako vadi hljeb iz svoje platnene torbe, u njemu se budio onaj hladni osjećaj dužnosti.

* „Zakon je zakon,“ govorio bi sam sebi dok je koračao prema njoj s blokom za kazne u ruci.

Prvi put ju je samo upozorio. Drugi put joj je blago savjetovao da ode u park. Ali Fata ga je samo pogledala svojim blagim, umornim očima, pomilovala najbližeg goluba po perju i tiho rekla:

> „Sine moj, oni su mi jedini preostali. Piši šta moraš.“

>

I pisao je. Godinama.

Svaki mjesec nova kazna, svaka kazna novi papirić u njenom poštanskom sandučetu. Fata nikada nije platila nijednu, niti se ikada žalila. Samo bi slegnula ramenima, sklopila molitvu i sutradan opet sjela na svoju klupu. Za Emira je ona postala simbol tvrdoglavosti, stalni podsjetnik na njegovu profesionalnu revnost.

Tišina na trgu

Vrijeme je prolazilo, a zime na Baščaršiji postajale su oštrije. Jednog prohladnog jutra, trg kod Sebilja bio je neobično tih.

Klupe su bile prazne. Nije bilo ni nane Fate, ni njenih golubova koji su obično nadlijetali kaldrmu. Emir je prošao tuda, podigao obrvu i pomislio da je možda konačno poslušala opomene i ostala kod kuće.

Narednog dana – ista tišina.

Trećeg dana, dok je pio kafu u obližnjem lokalu, čuo je dvojicu starijih prolaznika kako razgovaraju:

> „Jesi li čuo za nanu Fatu? Preselila je sinoć. U snu, mirno, baš kako je i živjela…“

>

Emir je spustio šolju. U grudima mu se stegnulo nešto teško, hladno i neočekivano. Shvatio je da više nikada neće vidjeti njenu sivu maramu, niti čuti šuškanje starog hljeba iz platnene torbe.

Ostavština na stolu

Nekoliko dana nakon dženaze, u ured komunalne policije stigla je mala, debela koverta. Na njoj je, urednim, ali drhtavim rukopisom bilo ispisano njegovo ime: Za Emira.

Sa sumnjom i knedlom u grlu, Emir je polako otvorio kovertu. Iz nje su ispali deseci neplaćenih kazni koje joj je godinama ispisivao. Svaka je bila uredno složena.

A na poleđini posljednje kazne, nalazilo se pismo napisano rukom nane Fate:

> „Dragi moj sine u plavoj uniformi,

> Znam da si samo radio svoj posao. Znam da si morao. Nikada se nisam ljutila na tebe, jer znam da i ti imaš svoju porodicu i svoj teret.

> Ove kazne ti vraćam, ne zato što ih nisam mogla platiti, već zato da znaš – novac je prolazan, ali trag koji ostavljamo u dušama drugih ostaje zauvijek. Hvala ti što si svako jutro dolazio do mene, čak i onda kada si mi dijelio opomene. Svojim si prisustvom ispunjavao moje usamljene dane.

> Sada kada mene više nema, Sebilj će ostati malo tiši. Ali golubovi… golubovi će biti gladni. Molim te, nemoj ih tjerati. Ponekad, baci im mrvicu hljeba. Možda ćeš u tom trenutku osjetiti mir koji sam ja pronalazila ovdje.

> Tvoja nana Fata.“

>

Emir je stajao u tišini svoje kancelarije. Papiri su ispali iz njegovih ruku na pod.

Suze, koje nije pustio godinama, same su krenule niz lice. U tom trenutku shvatio je pravu cijenu svoje strogoće i lekciju koju mu nijedan zakonik, nijedna škola i nijedna uniforma nisu mogle dati – da je pravda bez saosjećanja samo hladan čelik, a da najveći zakoni ovog svijeta pišu se – ljubavlju i praštanjem.

Sljedećeg jutra, tačno u osam sati, mladi komunalni policajac Emir došao je na Baščaršiju. U ruci nije nosio blok za kazne. Nosio je malu kesu sa mrvicama hljeba.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *