Iz potkrovlja sam istrčala prije nego što sam uspjela vidjeti ko je izgovorio moje ime. Zaključala sam vrata i do jutra sjedila u kuhinji sa upaljenim svjetlom. U zoru sam pozvala komšinicu. Kada sam joj pokazala fotografiju djevojčice, lice joj je postalo bijelo. Rekla je da je to Ana, bakina mlađa sestra, o kojoj je porodica prestala govoriti nakon jedne zimske noći prije više od šezdeset godina.
Ana nije nestala zbog bolesti, kako su kasnije pričali, nego za vrijeme velike poplave. Porodica je vjerovala da je odnijela voda, ali njeno tijelo nikada nije pronađeno. Baka je do kraja života čuvala njene stvari. Komšinica me molila da ne silazim do starog bunara, jer je tvrdila da je tada posljednji put čula djevojčicin glas upravo odatle.
Umjesto da ponovo ostanem sama, zamolila sam rođaka da pregleda kuću. Ispod stepenica našao je uzak prolaz prema spremištu, a u njemu dječije cipele i kutiju s novijim baterijama. Neko je u tu prostoriju dolazio nedavno. Tragovi koje sam vidjela nisu mogli pripadati djevojčici iz prošlog vijeka.
Uz pomoć policije saznali smo da je kuću krišom obilazila žena koja je kao dijete živjela kod bake tokom rata. Tvrdila je da joj je baka obećala dio nasljedstva i da je tražila dokument kojim bi to dokazala. Namjerno je pravila buku da me otjera. Ali kada su je upitali ko je izgovarao moje ime iza tavanskih vrata, tvrdila je da tada uopšte nije bila u kući.
Nekoliko dana kasnije pronašla sam bakin dnevnik. Na posljednjoj stranici napisala je da je Ani nekada obećala da je nikada neće zaboraviti, pa je svake godine na njen rođendan ostavljala svjetlo na tavanu. Kad sam završila čitanje, čula sam tri lagana koraka iznad glave. Kuća je bila prazna, a prolaz zapečaćen. Da li biste nakon svega ostali da živite u toj kući?
