Drhtavim rukama uzela sam račun notara i pročitala šta na njemu piše. U prvi mah nisam mogla vjerovati svojim očima. Moja rođena kćerka je, koristeći punomoć koju sam joj dala vjerujući da joj treba za fakultet, pokrenula postupak prodaje moje kuće. Kuće koju sam naslijedila od pokojnog muža i u kojoj sam je sama odgojila.
Odmah sam pozvala notara. Kada sam mu rekla svoje ime, nastala je tišina. Zatim me upitao jesam li svjesna da je ugovor već potpisan i da je kupac uplatio kaparu. Kada sam pitala ko je kupac, izgovorio je ime muškarca sa fotografije. Bio je to čovjek s kojim je moja kćerka živjela posljednjih godinu dana.
Srušila sam se na stolicu. Sve one godine odricanja, neprospavane noći i posljednji dinari koje sam joj slala odjednom su mi prošli kroz glavu. Nisam mogla shvatiti kako je dijete kojem sam dala sve moglo prodati krov nad mojom glavom.
Sutradan sam otišla u grad i pronašla zgradu u kojoj je živjela. Kada mi je otvorila vrata, na sebi je imala skupocjenu haljinu, a na ruci zlatnu narukvicu.
„Mama, šta ti radiš ovdje?“ upitala je ljutito.
„Došla sam da te pitam koliko vrijedi majka koja ti je dala život“, odgovorila sam kroz suze.
Nije spustila pogled. Samo je hladno rekla: „Ta kuća ionako jednog dana pripada meni. Samo sam uzela ono što je moje malo ranije.“
U tom trenutku iza nje se pojavio muškarac sa fotografije. Kada me ugledao, lice mu je problijedjelo. Pokušao je zatvoriti vrata, ali sam ga prepoznala. Bio je to isti čovjek koji je prije petnaest godina radio s mojim pokojnim mužem i koji je nestao iz našeg grada nakon njegove smrti.
Pogledala sam ga pravo u oči i izgovorila njegovo ime.
Kćerka se zbunjeno okrenula prema njemu.
„Odakle ti poznaješ moju majku?“
On je šutio, a onda je izgovorio rečenicu od koje mi se sledila krv u žilama:
„Vrijeme je da joj kažeš istinu. Nije kuća jedino što smo joj uzeli.“
Tada je moja kćerka počela plakati. Iz torbe je izvadila staru kovertu, požutjelu od vremena, i pružila mi je.
U njoj se nalazilo pismo s rukopisom mog pokojnog muža. Na vrhu je pisalo moje ime, a ispod njega datum — tri godine nakon njegove sahrane.
Pogledala sam ih oboje i jedva izgovorila:
„Kako je moguće da je moj muž ovo napisao ako je tada već bio mrtav?“
A odgovor koji sam dobila bio je mnogo strašniji od gubitka kuće…
