Te večeri sjedile smo za starim drvenim stolom u njenoj skromnoj kući. Moja kćerka je nervozno stezala šolju čaja, dok je njen muž otišao da nahrani životinje.
„Mama, znam da misliš da sam uništila svoj život. Ali istina je mnogo drugačija od onoga što ti zamišljaš“, započela je drhtavim glasom.
„Dušo, bila si najbolji student na fakultetu! Imala si budućnost pred sobom! Zašto si sve ostavila?“, upitala sam kroz suze.
Dugo je ćutala, a onda je izgovorila riječi koje su mi sledile krv u žilama.
„Mama, ja nisam napustila fakultet zbog ljubavi. Pobjegla sam jer više nisam mogla da izdržim ono što mi se tamo dešavalo.“
Osjetila sam kako mi srce ubrzano lupa.
„Šta ti se dešavalo?“
„Jedan profesor mi je mjesecima prijetio da nikada neću diplomirati ako ne pristanem na njegove uslove. U početku sam mislila da će prestati, ali postajalo je sve gore. Kada sam pokušala da ga prijavim, niko mi nije vjerovao.“
Zanijemila sam.
„Zašto mi nisi rekla?!“
„Zato što sam znala koliko si ponosna na mene. Plašila sam se da ćeš misliti da sam ja nešto pogrešno uradila.“
Suze su joj tekle niz lice.
„Jednog dana sam doživjela nervni slom. Nisam mogla da spavam, jedem niti da se koncentrišem. Tada sam upoznala Marka.“
Marko je bio njen sadašnji muž, čovjek dvanaest godina stariji od nje.
„Radio je kao vozač dostave i često je dolazio u studentski dom. Jednog dana me je zatekao kako plačem na klupi. Nije me ništa ispitivao. Samo je sjeo pored mene i rekao da nisam sama.“
Pogledala me je i nastavila:
„On me nije nagovarao da napustim fakultet. Naprotiv, molio me je da potražim pomoć i završim studije. Ali ja više nisam imala snage. Kada sam odlučila da odem iz grada, ponudio mi je da neko vrijeme boravim kod njegove porodice.“
„A zašto si prekinula kontakt sa mnom?“, upitala sam.
Spustila je pogled.
„Zato što sam te jednog dana čula kako govoriš tetki da bi te bilo sramota kada bih napustila fakultet zbog nekog muškarca. Nisam imala snage da ti objasnim istinu.“
Te riječi pogodile su me pravo u srce.
Sjetila sam se tog razgovora. Zaista sam to rekla, ne sluteći da me moja kćerka sluša.
„Oprosti mi, dijete moje“, prošaputala sam.
Zagrlila me je i dugo smo plakale.
A onda sam je upitala nešto što me mučilo od trenutka kada sam je ugledala.
„Zašto si toliko smršala? Jesi li bolesna?“
Kćerka je obrisala suze.
„Mama, prije tri mjeseca saznala sam da sam trudna. Ali trudnoća je bila komplikovana. Izgubila sam bebu.“
Osjetila sam kako mi se svijet ruši.
„Zašto si sve to prolazila bez mene?“
„Marko je bio uz mene svakog trenutka. Ali poslije svega što se dogodilo, shvatila sam koliko mi nedostaješ. Samo nisam znala kako da ti se javim.“
U tom trenutku Marko je ušao u kuću. Kada je vidio da plačemo, zabrinuto je prišao.
„Je li sve u redu?“
Ustala sam, prišla mu i uhvatila ga za ruke.
„Oprosti mi što sam te osuđivala, a da te nisam ni upoznala. Hvala ti što si bio uz moje dijete kada ja nisam.“
On je samo tiho odgovorio:
„Vaša kćerka je najhrabrija žena koju poznajem. Ali postoji nešto što još uvijek ne znate.“
Pogledala sam ga zbunjeno.
Marko je iz ormara izvadio fasciklu punu dokumenata.
„Prije nekoliko mjeseci angažovali smo advokata. Pronašli smo još četiri djevojke koje su prošle kroz isto iskustvo sa tim profesorom. Sve su spremne da svjedoče.“
Moja kćerka je prvi put te večeri pokazala tračak osmijeha.
„Mama, odlučila sam da se vratim na fakultet i završim ono što sam započela. Neću više dozvoliti da mi strah upravlja životom.“
Bila sam ponosnija na nju nego ikada.
Ali kada sam otvorila fasciklu i ugledala ime profesora, ruke su počele da mi drhte.
BIO JE TO ČOVJEK KOJEG SAM POZNAVALA VIŠE OD DVADESET GODINA. ČOVJEK KOJI JE REDOVNO DOLAZIO U NAŠU KUĆU I KOJEG SAM SMATRALA PORODIČNIM PRIJATELJEM!
A kada mi je kćerka pokazala posljednju poruku koju joj je poslao, shvatila sam da je cijelo vrijeme postojala još jedna tajna.
ONO ŠTO SAM PROČITALA U TOJ PORUCI NATJERALO ME JE DA ISTE NOĆI POZOVEM POLICIJU…
