Odmah sam skinula haljinu sa vješalice i vratila karticu u džep. Prodavačica nije odgovarala na pozive. Poslala mi je samo adresu i napisala da dođem po danu, sa nekim. Vjereniku sam rekla sve. Nije mi se smijao kada je vidio da na videu žena pred ogledalom ima moje lice.
Snimak sam pregledala kadar po kadar. U sobi su bili moj krevet i moja lampa, ali zidovi su izgledali starije. U odrazu se iza mene pojavljivala ruka koju nije pratilo tijelo. Posljednji kadar nije bio crn. Kada smo pojačali svjetlinu, vidjeli smo mladu sa druge strane stakla, okrenutu prema nekome u mraku.
Prodavačica je živjela sa sestrom. Rekla je da haljinu nije nosila ona, nego njihova majka, a zatim njena sestra na probi. Sestra se poslije toga prestala gledati u ogledala. Sjedila je u kuhinji, licem prema zidu, i pitala jesam li vratila karticu. Kad sam rekla da jesam, prvi put nas je pogledala.
„Na snimku uvijek bude sljedeća“, rekla je. Karticu su bacale, lomile i sakrivale, ali bi se vraćala u isti džep. Haljinu su prodale misleći da su je konačno očistile od svega. Prodavačica je zaplakala i priznala da nije smjela prebaciti strah na nekoga drugog. Vratila nam je novac bez riječi.
Ostavili smo haljinu kod njih i otišli. Tog popodneva našli smo karticu na sjedištu automobila. Vjerenik ju je stavio u metalnu kutiju, a ja sam prekrila ogledalo u spavaćoj sobi. Nisam htjela pregledati novi snimak. Noću smo čuli šuštanje platna, iako u sobi nije bilo nijedne haljine.
Vjenčali smo se mjesec kasnije, u jednostavnoj odjeći, bez te vjenčanice. Mislila sam da je prošlo. Onda je fotograf poslao album. Na svim slikama iz sale, u ogledalu iza nas, stajala je mlada u staroj haljini. Lice joj se nije vidjelo, ali na prstu je imala isti mali ožiljak kao ja. Prodavačica mi se više ne javlja, a metalna kutija je prazna. Biste li pogledali karticu ponovo ako bi se vratila, ili biste zauvijek ostavili ogledala prekrivena?
