Kada sam imao osam godina, umjesto „laku noć“ ocu sam slučajno rekao „zbogom“ – sljedećeg jutra ta riječ dobila je značenje koje nikada nisam zaboravio
Imao sam osam godina i te večeri ništa nije nagovještavalo da ću jedan sasvim običan trenutak pamtiti cijelog života.
Otac je, kao i mnogo puta ranije, ušao u moju sobu prije spavanja.
Provjerio je jesam li spremio stvari za školu, podigao pokrivač koji sam nogama izgurao na kraj kreveta i rekao:
„Laku noć.“
Htio sam mu odgovoriti isto.
Ali iz nekog razloga iz mojih usta izašla je potpuno druga riječ.
„Zbogom.“
Otac je zastao na vratima.
Okrenuo se i nasmijao.
„Zbogom? Gdje ja to idem?“
I meni je bilo smiješno.
Nisam imao pojma zašto sam to rekao.
„Pogriješio sam“, odgovorio sam.
Vratio se do kreveta, pomrsio mi kosu i ponovo rekao:
„Onda pokušaj još jednom.“
„Laku noć, tata.“
„E tako već može.“
Izašao je i zatvorio vrata.
Za mene je to bio kraj jednog potpuno običnog dana.
Sljedećeg jutra probudila me buka iz hodnika.
Majka je razgovarala telefonom, a glas joj je bio drugačiji nego inače.
Otac nije bio kod kuće.
Rano ujutro otišao je završiti jednu obavezu prije posla.
Nedugo nakon toga porodici je stigla vijest da mu je iznenada pozlilo.
Odveli su ga u bolnicu.
Kao dijete nisam razumio šta se dešava.
Samo sam pitao kada će se vratiti.
Majka mi nije odmah odgovarala.
Nekoliko sati kasnije sjela je pored mene.
Nikada neću zaboraviti njen izraz lica.
Rekla mi je da se tata neće vratiti kući.
Ljekari mu nisu uspjeli pomoći.
Ne sjećam se svega što se nakon toga događalo.
Sjećam se ljudi koji su dolazili u kuću.
Sjećam se da su odrasli govorili tiše nego inače.
Sjećam se da sam sjedio na krevetu i razmišljao samo o jednoj stvari.
Posljednja riječ koju sam mu rekao prije nego što smo normalno poželjeli laku noć bila je:
„Zbogom.“
Godinama me to proganjalo.
Iako sam znao da je bila slučajnost, dječiji um zna napraviti čudne veze.
Pitao sam se jesam li nekako osjetio šta će se dogoditi.
Jesam li rekao nešto što nisam trebao?
Majka me je mnogo puta uvjeravala:
„Nisi mogao ništa znati. Bila je samo pogrešna riječ.“
Ali meni je dugo trebalo da to prihvatim.
Kasnije sam počeo drugačije gledati na tu večer.
Shvatio sam da naše posljednje riječi zapravo nisu bile „zbogom“.
Nakon toga se otac vratio do mog kreveta.
Nasmijali smo se.
Rekao sam mu:
„Laku noć, tata.“
A on meni isto.
To je uspomena koju danas biram da čuvam.
Ne onu pogrešnu riječ.
Nego njegov osmijeh.
Njegovu ruku na mojoj kosi.
Način na koji se vratio samo da od jedne dječije greške napravi šalu.
Prošlo je mnogo godina.
Danas i sam imam porodicu.
Svake večeri kada odlazim iz dječije sobe, trudim se da nikada ne odem bez lijepih riječi.
Ne zato što očekujem da će se dogoditi nešto loše.
Nego zato što sam veoma rano naučio koliko obični trenuci mogu postati dragocjeni tek kada ih više nema.
Ponekad mislimo da ćemo važne stvari izgovoriti sutra.
Da ćemo nekoga zagrliti drugi put.
Da ćemo se izviniti kada budemo imali vremena.
Ali život nema običaj da nam kaže koji će razgovor biti posljednji.
Ja sam imao osam godina kada sam slučajno rekao „zbogom“.
Tada mi je ta riječ bila smiješna.
Sljedećeg jutra postala je najteža riječ koju sam znao.
A tek mnogo godina kasnije naučio sam da ne moram pamtiti rastanak.
Mogu pamtiti ono što je došlo poslije njega:
„Laku noć, tata.“
