POZVALA SAM NAJBOLJEG PRIJATELJA KOD SEBE JER SAM HTJELA OTKRITI OSJEĆA LI ISTO ŠTO I JA – NJEGOV ODGOVOR POTPUNO ME IZNENADIO
Godinama sam govorila da između mene i mog najboljeg prijatelja nikada ne može biti ništa više od prijateljstva.
Poznajemo se dugo. Zna gotovo sve o meni, bio je uz mene kroz raskide, porodične probleme i periode kada nisam željela razgovarati ni sa kim.
Upravo zato sam se dugo plašila da uradim bilo šta što bi moglo pokvariti naš odnos.
Ali posljednjih nekoliko mjeseci nešto se promijenilo.
Počela sam ga gledati drugačije.
Primjećivala sam način na koji se smije, kako me sluša kada pričam i koliko se uz njega osjećam sigurno.
U početku sam sebi govorila da će me proći.
Nije.
Jedne večeri odlučila sam da ga pozovem kod sebe.
Nisam mu rekla pravi razlog.
Napisala sam samo da mi je dosadno i da dođe na čaj.
Stigao je nakon pola sata.
Sjeo je u dnevnu sobu kao i mnogo puta ranije, a ja sam odjednom bila nervoznija nego na bilo kojem spoju.
Napravila sam čaj i sjela blizu njega.
Počela sam razgovor, šalila se i pokušavala procijeniti kako reaguje na moju blizinu.
Primijetila sam da je pocrvenio.
To me dodatno uvjerilo da možda i sa njegove strane postoji nešto više.
U jednom trenutku sam mu rekla:
„Moram nešto da te pitam, ali obećaj da nećeš odmah pobjeći.“
Nasmijao se.
„Sad si me uplašila.“
Skupila sam hrabrost i rekla mu da mi se u posljednje vrijeme sviđa više nego što bi prijatelj trebalo da mi se sviđa.
Odjednom više nije bio nasmijan.
Nastala je neprijatna tišina.
Mislila sam da sam upravo napravila najveću grešku.
Onda je rekao:
„Znaš li koliko dugo čekam da ovo čujem?“
Nisam mogla vjerovati.
Pitala sam zašto mi nikada ništa nije rekao.
Odgovorio je da je iz istog razloga ćutao kao i ja.
Plašio se da će me izgubiti.
Priznao mi je da su mu prijatelji godinama govorili da se ponašamo kao par i da se između nas vidi nešto što mi uporno ignorišemo.
Ali tada je dodao nešto što nisam očekivala.
„Ako ćemo pokušati, ne želim da ovo večeras bude samo impuls.“
Pitala sam šta time misli.
Rekao je da me previše poštuje da bi naš višegodišnji odnos pretvorio u jednu nepromišljenu večer nakon koje možda više ne bismo mogli normalno razgovarati.
Predložio je da izađemo na pravi spoj.
Bez igrica.
Bez nagađanja.
„Ako se poslije toga oboje budemo osjećali isto, onda ćemo vidjeti gdje nas ovo vodi.“
Moram priznati da sam u prvom trenutku bila pomalo razočarana.
U glavi sam cijelu situaciju zamišljala mnogo dramatičnije.
Ali nakon nekoliko minuta shvatila sam da je upravo njegov odgovor razlog zbog kojeg sam se i zaljubila u njega.
Nije želio iskoristiti trenutak.
Želio je sačuvati ono što smo već imali.
Nekoliko dana kasnije izašli smo na večeru.
Bilo je čudno.
Poznavali smo se godinama, a odjednom smo sjedili jedno preko puta drugog kao da se prvi put upoznajemo.
Na kraju večeri uhvatio me za ruku i rekao:
„Ovo je mnogo manje strašno nego što sam zamišljao.“
Nasmijala sam se.
Danas smo zajedno nekoliko mjeseci.
Ne tvrdim da će sve biti savršeno samo zato što smo prije veze bili najbolji prijatelji.
Naprotiv, sada učimo potpuno novu stranu našeg odnosa.
Ali drago mi je što te prve večeri nismo požurili.
Mislila sam da mi treba hrabrost da napravim prvi korak.
Ispostavilo se da nam je još više trebalo strpljenja da taj korak napravimo kako treba.
Ponekad granica između prijateljstva i ljubavi postoji godinama.
A onda je jedna iskrena rečenica potpuno pomjeri.
