Imala sam dvanaest godina kada je otac ostao bez posla. Tada sam prvi put shvatila šta znači kada odrasli za stolom tiho računaju sitniš i misle da djeca ne primjećuju. Majka je radila povremene poslove, ali često smo krajem sedmice ostajali sa krompirom, brašnom i onim što je još bilo u ostavi.
Baš tada počeo se pojavljivati hljeb. Svakog petka ujutro, na vanjskoj dasci našeg kuhinjskog prozora stajala bi vekna zamotana u čistu kuhinjsku krpu. Ponekad bi uz nju bila teglica pekmeza, nekoliko jaja ili komad sira. Majka je govorila da vjerovatno ostavlja komšinica Vera iz kuće preko puta.
Pitala sam zašto joj ne zahvalimo. Majka je uvijek odgovarala: „Ako je ona htjela da znamo, pokucala bi.“ To mi je bilo čudno, ali sam poslušala. Vera bi nas na ulici pozdravila sasvim obično, kao da nema pojma odakle nam hljeb.
Pomoć je trajala skoro dvije godine, sve dok otac nije ponovo našao posao. Poslije se život stabilizovao, ja sam završila školu i odselila se. Vera je ostala komšinica moje majke sve do njene smrti. Nikada je nisam pitala za one petke. U glavi sam to pretvorila u malu tajnu iz djetinjstva.
Prije mjesec dana Vera je preminula u 86. godini. Njena kćerka Jasna, koja živi u drugom gradu, došla je raščišćavati kuću. Juče me je pozvala i rekla da je pronašla nešto što bi trebalo da bude kod mene. Donijela mi je staru svesku tvrdih korica.
Na prvim stranicama bili su recepti i spiskovi troškova. Zatim sam naišla na nekoliko stranica sa datumima iz godine kada je moj otac ostao bez posla. Uz gotovo svaki petak pisalo je: „Hljeb – Mara“, „Jaja – Mara“, „Sir – Mara“. Mara je bila moja majka.
Na posljednjoj stranici nalazila se bilješka koju je Vera napisala mnogo ranije: „Mara mi je u zimu 1978. tri mjeseca ostavljala drva iza šupe dok je Petar bio u bolnici. Nikad nije dozvolila da joj vratimo novac. Rekla je da se dobrota vraća nekome kome zatreba.“
Jasna mi je objasnila ono što nisam znala. Godinama prije mog rođenja, Verin muž je teško obolio i porodica je ostala bez prihoda. Bila je jedna od najhladnijih zima. Moja majka je tada imala nešto više drva nego što joj je trebalo jer su joj rođaci sa sela pomagali. Noću bi nekoliko cjepanica ostavila iza Verine šupe da komšije ne vide i da se Vera ne osjeća kao da prima milostinju.
Kada je mnogo godina kasnije moja porodica zapala u problem, Vera je prepoznala priliku da vrati ono što je nosila u sebi. Nije htjela pokucati iz istog razloga iz kojeg moja majka nekada nije kucala njoj.
Nazvala sam majku, koja sada živi kod moje sestre, i pitala je za drva. Dugo je šutjela, a onda rekla: „Pa šta sam drugo mogla? Imala je dvoje male djece.“ Kao da je to najobičnija stvar na svijetu. Kada sam spomenula hljeb, nasmijala se. Naravno da je znala ko ga ostavlja. Samo nije htjela pokvariti Verinu namjeru.
Sada svesku čuvam kod sebe. Najviše me dira to što između te dvije žene nikada nije postojao dug u pravom smislu. Nijedna nije vodila račun da bi nešto naplatila. Jedna je pomogla kada je mogla, druga kada je došlo njeno vrijeme.
Kao dijete sam mislila da je hljeb koji sam petkom pronalazila na prozoru znak našeg siromaštva. Danas ga pamtim drugačije. Bio je dokaz da je neko, mnogo godina ranije, uradio dobro djelo bez publike – i da takve stvari ponekad nađu put nazad do nas kada ih najmanje očekujemo.
Nakon Verine sahrane odnijela sam njenoj kćerki jednu novu svesku. Na prvoj stranici napisala sam datum i rečenicu: „Ne vodimo dugove, samo pamtimo dobro.“ Jasna ju je stavila pored majčine stare sveske. Možda je to sentimentalno, ali meni je bilo važno. U svijetu u kojem često čujemo ko je kome šta ostao dužan, njih dvije su mi pokazale drugačiju vrstu računa: onaj na kojem ne postoji rok, kamata ni obaveza, nego samo prilika da jednog dana uradiš nešto dobro kada možeš.
