Kad sam se vratio s posla, ispred kuće su stajala policijska kola. Srce mi je sišlo u pete. Pomislio sam da se stanarima nešto dogodilo ili da su napravili problem. Policajac me je pitao jesam li vlasnik kuće, a zatim me poveo na sprat. Vrata nisu bila obijena, ali je hodnik bio pun dima.
Brat i sestra su primijetili miris paljevine iz mog stana. Pukla je stara utičnica iza frižidera i počela topiti kablove. Umjesto da pobjegnu, isključili su glavnu sklopku, pozvali vatrogasce i iznijeli bocu plina iz ostave. Vatrogasac mi je rekao da bi cijela kuća izgorjela da su zakasnili deset minuta.
Kada se sve smirilo, vidio sam da je sestra opekla dlan pokušavajući otvoriti prozor. Odvezao sam je u bolnicu, a njen brat je cijelim putem ponavljao da će platiti štetu. Bilo me je sramota. Primio sam ih jer sam mislio da činim dobro djelo, a oni su meni sačuvali kuću i vjerovatno život.
Sutradan sam im rekao da više neće plaćati ni struju dok se ne oporave finansijski. Tada je stigao neočekivan obrt. Brat je studirao elektrotehniku, a sestra arhitekturu. Odbili su besplatan smještaj i predložili dogovor: oni će pomoći da obnovimo instalacije i nacrtamo plan renoviranja, a troškove ćemo dijeliti koliko ko može. Za godinu dana stara kuća postala je siguran dom za nas troje. Ljudi koje sam primio kao podstanare postali su mi bliži od većine rodbine.
