Jutros sam očekivala sasvim običan radni dan. Imala sam prve termine zapisane, kafu još nisam ni stigla popiti i jedino o čemu sam razmišljala bilo je hoću li završiti sve prije gužve.
Otvorila sam snimak sa kamere i premotala na vrijeme prije mog dolaska. Žena koju sam ošišala bez naplate pojavila se prva. Sjećala sam je se dobro: tog dana je došla nervozna, rekla da ima razgovor za posao i tek na kraju shvatila da joj je novčanik ostao kod kuće. Nisam htjela da se osjeća kao da mora skidati frizuru sa glave, pa sam joj rekla da ode i javi kako je prošlo.
Vlasnica malog salona je prije nekoliko dana ošišala ženu koja je pred termin priznala da joj je novčanik ostao kod kuće i da je došla zbog razgovora za posao. Nije joj naplatila i rekla da plati drugi put ako može.
Nisam htjela donositi zaključak prije nego što provjerim ono što mogu. U posljednje vrijeme sam naučila da prva verzija priče često zvuči najdramatičnije, ali ne mora biti tačna.
U jednom trenutku sam namjerno zastala i pitala šta bi se dogodilo da niko nije primijetio problem. To pitanje je bilo korisno jer je pokazalo gdje je stvarno nastala greška, a gdje smo samo dodavali pretpostavke. Niko nije imao korist od toga da se priča pretvori u skandal.
Na snimku se vidi ista žena kako rano dolazi sa novim poslodavcem i još jednom osobom. Dobila je posao. Ispričala im je da joj je frizerka pomogla da ode na razgovor uredna i bez poniženja. Oni su odlučili unaprijed platiti termine za nekoliko žena iz lokalnog udruženja koje se spremaju za razgovore za posao.
Kada sam čula cijelo objašnjenje, početni osjećaj se promijenio, ali nisam željela da to automatski znači da je sve urađeno savršeno. Dobra namjera ne briše potrebu za pravilima, dozvolom i jasnim dogovorom. Upravo tu smo proveli najviše vremena.
Provjerili smo ono što je bilo moguće provjeriti: datum, poruku, račun, snimak ili osobu koja je bila prisutna. Tek tada sam bila spremna prihvatiti rasplet. To mi je važnije od brzog emotivnog završetka, jer priča ima smisla samo ako detalji stoje zajedno.
Novac na stolicama nije bakšiš vlasnici nego unaprijed plaćena usluga za konkretne klijentice. Ona nazove ženu, provjeri priču i pristane, ali vodi jasnu evidenciju i ne fotografiše korisnice. Dio novca koji je višak vraća uplatiocima.
Poslije svega nismo pravili veliku predstavu. Svako je uradio svoj dio: neko se izvinio, neko vratio novac, neko ispravio evidenciju, a neko samo rekao hvala. Upravo mi je ta običnost najviše odgovarala.
Narednog dana sam se vratila svojoj rutini, ali sa jednom razlikom. Sada sam znala cijelu priču iza onoga što je na početku izgledalo potpuno drugačije. Nisam dobila dokaz da su svi ljudi dobri niti da svaka neobična situacija ima lijep kraj. Dobila sam samo razlog da prije zaključka provjerim činjenice.
Najviše mi je ostao u sjećanju mali detalj sa početka: novčanica na stolici, tuđi kofer, poruka, kesa, cvijet ili komad papira. Takve sitnice pokrenu cijelu priču, a tek kasnije shvatimo da same po sebi ne znače ono što smo im odmah pripisali.
Na kraju sam bila zadovoljna što se sve završilo konkretnim rješenjem, a ne samo iznenađenjem. Ono što je trebalo popraviti bilo je popravljeno, ono što je trebalo vratiti vraćeno je, a granice su ostale jasne. Za mene je upravo to bio pravi kraj.
Prije prvog termina prebrojala sam novac i zapisala koliko je ostavljeno. Nisam htjela da kasnije iko kaže da je nešto nestalo. Kada je prva žena sa spiska došla, nisam joj rekla ko je platio niti zašto. Samo sam joj objasnila da je termin pokriven. Vidjela sam koliko joj znači što ne mora objašnjavati svoju finansijsku situaciju pred punim salonom.
