U taj restoran odlazim povremeno jer mi odgovara što mogu mirno ručati bez velike gužve. Tog dana nisam očekivala ništa osim tanjira hrane i pola sata mira.
Prvi čovjek koji je došao u radionicu donio je mali aparat koji sam mu popravio nekoliko dana ranije. Tada mi je rekao da će platiti kada bude mogao, a ja sam mu odgovorio da se prvo pobrine za važnije račune. Nisam znao da je poslije toga razgovarao sa drugim mušterijama i lokalnim firmama.
Majstor je prije nekoliko dana besplatno popravio mali kućni aparat čovjeku koji je rekao da trenutno nema novca. Čovjek je vidio da majstor često popravlja sitnice starijim ljudima jeftino ili bez naplate.
Tek kada su se poklopili vrijeme, poruke i ono što su drugi vidjeli, počela sam vjerovati da razumijem cijelu situaciju.
U jednom trenutku sam namjerno zastala i pitala šta bi se dogodilo da niko nije primijetio problem. To pitanje je bilo korisno jer je pokazalo gdje je stvarno nastala greška, a gdje smo samo dodavali pretpostavke. Niko nije imao korist od toga da se priča pretvori u skandal.
Umjesto da samo vrati svoj dug, okupio je nekoliko lokalnih firmi i mušterija koje su unaprijed uplatile ograničen fond za popravke 23 predmeta ljudima koji su se prijavili preko mjesne zajednice/udruženja. Predmeti su označeni i vlasnici poznati.
Kada sam čula cijelo objašnjenje, početni osjećaj se promijenio, ali nisam željela da to automatski znači da je sve urađeno savršeno. Dobra namjera ne briše potrebu za pravilima, dozvolom i jasnim dogovorom. Upravo tu smo proveli najviše vremena.
Provjerili smo ono što je bilo moguće provjeriti: datum, poruku, račun, snimak ili osobu koja je bila prisutna. Tek tada sam bila spremna prihvatiti rasplet. To mi je važnije od brzog emotivnog završetka, jer priča ima smisla samo ako detalji stoje zajedno.
Majstor pristaje samo na ono što može sigurno i stručno popraviti; neisplative/opasne uređaje odbija i novac za njih ostaje u fondu. Napravi evidenciju dijelova i rada. Akcija traje jedan dan, bez obećanja da će zauvijek raditi besplatno.
Poslije svega nismo pravili veliku predstavu. Svako je uradio svoj dio: neko se izvinio, neko vratio novac, neko ispravio evidenciju, a neko samo rekao hvala. Upravo mi je ta običnost najviše odgovarala.
Narednog dana sam se vratila svojoj rutini, ali sa jednom razlikom. Sada sam znala cijelu priču iza onoga što je na početku izgledalo potpuno drugačije. Nisam dobila dokaz da su svi ljudi dobri niti da svaka neobična situacija ima lijep kraj. Dobila sam samo razlog da prije zaključka provjerim činjenice.
Najviše mi je ostao u sjećanju mali detalj sa početka: novčanica na stolici, tuđi kofer, poruka, kesa, cvijet ili komad papira. Takve sitnice pokrenu cijelu priču, a tek kasnije shvatimo da same po sebi ne znače ono što smo im odmah pripisali.
Na kraju sam bila zadovoljna što se sve završilo konkretnim rješenjem, a ne samo iznenađenjem. Ono što je trebalo popraviti bilo je popravljeno, ono što je trebalo vratiti vraćeno je, a granice su ostale jasne. Za mene je upravo to bio pravi kraj.
Napravio sam listu svakog predmeta, vlasnika, potrebnog dijela i stvarnog troška. Nisam htio da se lijepa ideja pretvori u haos. Za nekoliko uređaja sam odmah rekao da ih neću popravljati jer ne mogu garantovati sigurnost. Ljudi su to prihvatili, a novac namijenjen tim popravkama ostao je u fondu za druge.
Do zatvaranja sam završio samo dio predmeta sa spiska. Niko me nije požurivao. Dogovor je bio da kvalitet i sigurnost imaju prednost nad brojem popravki.
Prije nego što sam počeo raditi, nazvao sam nekoliko vlasnika sa spiska da potvrdim šta su ostavili i kakav kvar prijavljuju. Nisam htio da predmeti stoje bez jasnog vlasnika. Već nakon prvih poziva vidio sam da su ljudi unaprijed obaviješteni i da cijela akcija nije improvizovana preko noći.
