Poruku je napisao moj svekar. Umro je prethodne zime, a njegov rukopis ostao mi je na teglicama sjemena koje nam je poklanjao. Na papiru je stajalo: „Za prvo ljeto poslije operacije. Djeci treba more, a vama nekoliko dana da dišete.“ Nisam razumjela kako je uplata mogla stići od njega.
Vlasnica pansiona donijela je staru svesku rezervacija. Svekar je još za života ostavio novac za sedmicu boravka, uz dogovor da dođemo kada se njegov sin oporavi. Poznavali su se godinama. Prošlog ljeta sam joj, preko njegovog telefona, slala fotografije djece i zato je imala moj broj.
Kod kuće sam pokazala poruku mužu. Pročitao ju je nekoliko puta pa otišao u šupu, gdje je još stajao očev radni kaput. Pronašao je i bilježnicu u kojoj je zapisivao sitne poslove i zaradu. Pored iznosa za pansion pisalo je: „Ne dirati. Za njih.“ Novac je skupljao popravljajući komšijama alat.
Jetrva je saznala da putujemo i odmah pitala ko nam je platio. Nisam se pravdala. Rekla sam da je to porodični poklon. Počela je da nabraja koliko njen apartman košta i koliko je naš sigurno skroman. Tada je moj sin podigao glavu i rekao: „Mi idemo tamo gdje je deda htio.“
Na more smo ponijeli sendviče, dvije stare torbe i njegovu poruku. Djeca nisu primijetila da soba nema pogled na plažu. Trčala su do vode kao da ih tamo čeka sve što su ikada željela. Muž je dugo sjedio na obali, a onda se prvi put nakon operacije usudio da zapliva nekoliko metara. Nisam objavila nijednu fotografiju da bih nekome dokazala da smo ipak otputovali. Telefon je većinu vremena ostajao u torbi. Željela sam da djecu gledam svojim očima, umjesto kroz ekran.
Posljednje večeri sin je izdvojio jednu školjku za dedu. Kod kuće smo je odnijeli na groblje i stavili pored cvijeća. Njegova kasica ostala je cijela. Kad ju je opet uzeo u ruke, rekla sam mu da taj novac čuva za svoje želje. Klimnuo je, a meni je bilo važno što barem tog dana nije morao razmišljati kao odrastao čovjek.
