Imam 19 godina, volim djevojku koju moja porodica ne prihvata – odluka koju smo donijeli promijenila je sve
Imam 19 godina i već nekoliko mjeseci sam u vezi sa djevojkom koju iskreno volim.
Upoznali smo se sasvim slučajno preko zajedničkih prijatelja. U početku smo samo razgovarali, a onda smo počeli sve češće izlaziti. Vrlo brzo sam shvatio da se pored nje osjećam potpuno drugačije nego sa bilo kojom djevojkom prije.
Pametna je, studira, lijepo se ponaša prema ljudima i nikada mi nije dala razlog da sumnjam u nju.
Problem nije bio između nas.
Problem je nastao kada su moji roditelji saznali da je ona Srpkinja, a ja Hrvat.
Isprva sam mislio da će im trebati samo malo vremena.
Ali reakcija je bila mnogo ozbiljnija nego što sam očekivao.
Otac mi je rekao:
„Dok živiš pod ovim krovom, nećeš biti s njom.“
Majka nije bila toliko gruba, ali mi je govorila da će ta veza donijeti samo probleme, svađe i podjele među porodicama.
Pokušavao sam im objasniti da djevojka nema nikakve veze sa stvarima koje su se dogodile prije nego što smo se mi uopšte rodili.
Nisu željeli slušati.
Najviše me boljelo kada sam shvatio da ih ne zanima kakva je ona osoba.
Nikada je nisu upoznali.
Nisu razgovarali s njom.
Dovoljno im je bilo samo njeno porijeklo.
Djevojci nisam odmah rekao sve.
Nisam želio da je povrijedim.
Ali primijetila je da se sve češće viđamo krišom i da izbjegavam da pričam o svojoj porodici.
Jedne večeri sam joj sve priznao.
Dugo je ćutala.
Očekivao sam da će reći da više ne želi imati ništa sa mnom.
Umjesto toga rekla je:
„Ne želim da se zbog mene posvađaš sa svojom porodicom.“
Odgovorio sam da nije ona razlog svađe.
Problem je u tome što moji roditelji odbijaju da je vide kao osobu.
Nastavili smo se viđati.
Krili smo vezu koliko smo mogli.
Da su moji znali da se i dalje čujemo, vjerovatno bi nastala ogromna svađa.
Nakon nekoliko mjeseci tajnog viđanja shvatili smo da ovako ne možemo dugo.
Jednog dana sjeli smo u mali kafić i odlučili nešto što nas je oboje plašilo.
Nećemo bježati.
Nećemo lagati.
I nećemo dozvoliti da nas porodice natjeraju da mrzimo jedni druge.
Odlučili smo da pokušamo upoznati naše roditelje.
Prvo njene.
Kada sam otišao kod njih, bio sam strašno nervozan.
Očekivao sam pitanja, neprijatne komentare ili možda ista pravila kakva sam imao kod kuće.
Ali njen otac mi je pružio ruku i rekao:
„Ako poštuješ moju kćerku, meni je to najvažnije.“
Ta rečenica me je pogodila.
Vratio sam se kući i odlučio da više ne krijem ništa.
Rekao sam roditeljima da smo i dalje zajedno.
Otac je ustao od stola i otišao u drugu sobu.
Majka je počela plakati.
Rekla je da ih ne poštujem.
Odgovorio sam joj:
„Poštujem vas. Ali ne mogu prestati voljeti nekoga samo zato što ste vi odlučili da je pogrešna osoba prije nego što ste je upoznali.“
Nekoliko dana u kući skoro niko nije razgovarao sa mnom.
A onda se dogodilo nešto što nisam očekivao.
Majka je jednog jutra ušla u moju sobu i rekla:
„Dovedi je na kafu.“
Mislio sam da nisam dobro čuo.
Nedjelju dana kasnije djevojka je prvi put došla kod nas.
Atmosfera je u početku bila užasno neprijatna.
Otac je uglavnom ćutao.
Majka je postavljala obična pitanja o fakultetu, porodici i planovima.
Ali nakon nekog vremena počeli su razgovarati normalnije.
Ništa se nije promijenilo preko noći.
Otac i dalje nije potpuno prihvatio našu vezu.
Ali više ne govori da moramo raskinuti.
Danas i dalje ne znam šta će biti sa nama za pet ili deset godina.
Imamo samo 19 godina i cijeli život pred sobom.
Ali jedno sam naučio.
Ne želim živjeti život u kojem ću birati ljude prema njihovom prezimenu, vjeri ili nacionalnosti prije nego što saznam kakvi su kao osobe.
Možda se jednog dana naša veza završi kao i mnoge druge mladalačke ljubavi.
Ali ako se to dogodi, želim da se završi zato što nas dvoje nismo funkcionisali.
Ne zato što su drugi odlučili da se ne smijemo voljeti.
