Na fotografiji je pisalo „Mila, 1964.” Moja majka se zvala Mira i rođena je nekoliko godina kasnije. Baka nije mogla te godine držati novorođenu Miru u naručju. Pozvala sam mamu i pokazala joj sliku. Čim je vidjela harmoniku, sjela je i rekla da je Mila bila njena starija sestra. Nisam znala da je baka imala još jedno dijete.
Mila je kao djevojčica putovala s bakom vozom na audiciju za muzičku školu. Baka je svirala harmoniku po seoskim svadbama i sanjala da će kćerka imati izbor koji ona nije imala. Na putu su se teško razboljele. Mila se nije vratila kući. Baka je godinama krivila sebe što ju je povela, pa je prestala svirati. Kad se moja majka rodila, nije joj dala ime Mila, iako su je svi nagovarali, jer nije htjela da novo dijete nosi tuđi život.
Karta u instrumentu nije bila s tog prvog putovanja. Kupljena je na dan maminog rođenja, mnogo godina kasnije, za grad u kojem je nekad trebalo da bude audicija. Baka je tad htjela pobjeći od straha da će ponovo izgubiti dijete. Umjesto toga ostala je. Kartu je zadržala kao podsjetnik da je jednom izabrala vratiti se kući, iako nije znala hoće li umjeti opet biti majka. Mama je to saznala tek pred bakinu smrt.
„Zašto je tražila da harmoniku ne damo nikome?” pitala sam. Mama je rekla da se baka posljednjih mjeseci potajno vraćala muzici. Prste je boljelo, a tonovi nisu uvijek bili čisti, ali snimila je nekoliko melodija na mali telefon. Htjela je da instrument ostane nekome ko će ga otvoriti bez stida. U pretincu sam zaista našla cedulju s lozinkom telefona i kratkom porukom: „Pustite Mili pjesmu koju nisam stigla odsvirati.”
Mama i ja smo slušale snimak zajedno. Baka je najprije zastala, pa počela ispočetka i nasmijala se vlastitoj grešci. To mi je bilo dragocjenije od savršenog nastupa. Harmoniku nismo prodale. Dali smo je majstoru da je popravi, a u muzičkoj školi osnovali malu pomoć za djecu koja ne mogu platiti instrument. Na prvoj zahvalnici stajalo je Milino ime. Mama ju je držala dugo, kao da prvi put upoznaje sestru.
