Na poleđini fotografije stajao je mamin rukopis: „Ako jedna od mojih djevojčica jednog dana obuče ovu haljinu, recite joj da je nosim s njom.” Fotografija je bila snimljena mnogo prije nego što se sestra rodila. Mama je na njoj stajala pred bolnicom, mršava i nasmijana. Uz nju je bio dječak kojeg nisam prepoznala.
Mladoženja mi je rekao da je sliku našao tog jutra u kutiji s uspomenama koju mu je sestra dala da skloni iz stana. Htio je pitati ko je dječak, ali ona se rasplakala čim je vidjela haljinu na meni. Na dnu kutije bilo je i pismo. Nisam ga htjela čitati na parkingu. Vratili smo se do ulaza i zamolili sestru da izađe, makar na minut.
Čim je ugledala fotografiju, spustila je pogled. Priznala je da je pismo pročitala mjesec ranije. Dječak je bio naš stariji brat, koji je umro kao beba. Mama je tu haljinu čuvala jer ju je nosila posljednjeg dana kad ga je držala u naručju. Sestra je mislila da sam je obukla namjerno, da podsjetim porodicu na tugu koju je mama godinama skrivala. Ja nisam znala ni da je brat postojao. Haljinu sam našla u ormaru i obukla jer sam vjerovala da bi joj bilo drago.
„A zašto mi nisi rekla?” pitala sam. Sestra je odgovorila da je cijeli život mislila da je mama mene voljela više, jer je samo sa mnom razgovarala o prošlosti. Kad je pronašla pismo, uplašila se da ću joj opet uzeti i tu uspomenu. Nisam imala spreman odgovor. Godinama sam ja mislila suprotno: da je mama njoj poklanjala svu nježnost koju prema meni nije umjela pokazati. Stajale smo pred salom u dvije različite verzije istog djetinjstva.
Sestra je pružila ruku prema rubu haljine i rekla da ostanem. Ušle smo zajedno, bez velikog govora i bez objašnjenja gostima. Kasnije je u knjigu vjenčanja stavila fotografiju na kojoj smo nas dvije, a u sredini mali prazni prostor. Nije to bio savršen dan koji je planirala. Bio je prvi na kojem nijedna od nas nije morala pogađati šta je druga izgubila.
