Nisam znala šta da kažem. Samo sam sjela na stolicu preko puta njega, iako sam bila usred smjene. Starac se nasmiješio i rekao da se njegova supruga zvala Milena i da su upravo za tim stolom pili kafu skoro svako jutro posljednjih dvadeset godina.
Ispričao mi je da je prije tri mjeseca završila u bolnici. Ipak je nastavio naručivati dvije kafe jer je obećao da će je čekati na njihovom mjestu dok se ne vrati. Svakog jutra bi drugu šolju ostavio netaknutu dok se potpuno ne ohladi.
Pitala sam ga zašto je danas naručio samo jednu. Spustio je pogled i rekao: „Jučer su mi rekli da se više neće vratiti.“ Nisam mogla sakriti suze. Mislila sam da je umrla.
Tog trenutka vrata kafića su se otvorila. Ušla je starija žena uz pomoć štaka. Čovjek je problijedio, ustao tako brzo da je skoro prevrnuo sto i ostao bez riječi.
Žena je prišla i kroz smijeh rekla: „Zar si već prestao naručivati moju kafu?“ Ispostavilo se da mu je njen sin prethodnog dana rekao da se majka više neće vratiti u bolnicu, jer je premještaju kući. Starac je zbog šoka razumio potpuno drugačije.
Plakali su oboje, a pola kafića s njima. Od tog dana nikada mu više nisam donijela dvije obične kafe. Na drugoj šolji svaki put nacrtam malo srce, a oni se smiju kao da im je ponovo prvi sastanak.
