Fotografija mi je ispala iz ruke. Djevojčica je zaista imala moje lice i haljinu sa moje školske slike, ali na poleđini je stajao datum mnogo stariji od mog rođenja. Neko je očigledno čuvao fotografiju gotovo iste djevojčice mnogo prije mene. Pozvala sam tetku, a ona je dugo ćutala prije nego što je priznala da baka nije bila jedina koja zna priču o bunaru.
U selu je prije više od trideset godina nestala djevojčica po imenu Dara. Niko nije pronašao njeno tijelo. Baka je sačuvala Darinu fotografiju i godinama pričala da je u bunaru čuje kako doziva majku. Ipak, u njenim pismima postojala je rečenica koju niko ranije nije pročitao: „Dara nije pala. Pobjegla je kad su odrasli odlučili da je pošalju.“
Zajedno s tetkom pozvala sam čovjeka koji je nekad radio u seoskoj školi. Prepoznao je fotografiju i rekao da je Dara imala sestru bliznakinju, koju su rođaci poslije majčine smrti odveli daleko od sela. Kad mi je izgovorio njeno ime, ukočila sam se: isto ime nosila je moja majka prije udaje.
Mokri tragovi kraj kreveta nisu nestali. Komšijin sin je pronašao napuklu cijev koja je vodila vodu ispod poda i objasnio dio misterije. Ali ko je pravio grebanje, i zašto su se vrata tavana otvarala svake noći? Te večeri ostavila sam telefon da snima. Na snimku se vidjelo kako se stari prozor trese na vjetru, a rasklimana daska udara ispod kreveta.
I kad sam pomislila da je sve objašnjeno, poštom je stiglo pismo žene koja je tvrdila da je Dara. Napisala je da želi doći na bakinu godišnjicu, ali da prvo moram pitati majku zašto je sestri cijeli život govorila da je mrtva. Strah od kuće zamijenio je strah od porodičnog susreta. Šta je jezivije: zvuk u noći ili istina koju najbliži sakrivaju decenijama?
