Kaže on meni potpuno mirno: „Doktorka je rekla da će možda raditi hitan carski rez. Ako se onesvijestim u sali, barem želim da izgledam pristojno.” Gledala sam ga nekoliko sekundi, a onda sam, uprkos bolovima, počela da se smijem.
Nisam stigla ni da mu objasnim koliko je to besmisleno kada mi je pukao vodenjak. On je ispustio aparat za brijanje, zgrabio pogrešnu torbu i istrčao do auta u papučama. Tek na pola puta shvatili smo da je umjesto torbe za porodilište ponio torbu sa alatom.
U bolnici su me odmah odveli na pregled. Muž je ostao u hodniku blijed kao zid. Nakon nekoliko minuta ušla je medicinska sestra i pitala ga za krvnu grupu. Kada je odgovorio, lice joj se promijenilo. Rekla je da se podaci ne poklapaju sa dokumentacijom koju smo donijeli.
Ispostavilo se da karton u mojoj torbi nije bio moj. Na njemu je bilo ime druge trudnice sa gotovo istim prezimenom i upozorenje na rijedak poremećaj zgrušavanja krvi. Da muž nije u panici spomenuo svoju krvnu grupu, ljekari bi mi dali terapiju namijenjenu drugoj ženi.
Dok su tražili moj pravi karton, začuo se alarm. Druga trudnica je već bila odvedena u salu sa mojom dokumentacijom. Nastala je trka kroz hodnike. Greška je otkrivena nekoliko minuta prije nego što je dobila lijek na koji je bila teško alergična.
Obje smo se porodile iste noći. Naši sinovi ležali su jedan pored drugog, zdravi i glasni. Mislila sam da je nevjerovatna slučajnost završena, ali narednog jutra druga žena je došla u moju sobu i ukočila se kad je vidjela mog muža.
Bio je to njen polubrat kojeg nije vidjela dvadeset godina. Njihov otac je nakon razvoda prekinuo svaki kontakt i oboma rekao da ono drugo ne želi da ih poznaje. Prepoznala ga je po ožiljku iznad obrve.
Muž se prethodne večeri brijao jer je želio da na prvoj fotografiji sa sinom izgleda savršeno. Umjesto toga, pojavio se neobrijan, u papučama i sa torbom alata — ali je svojim paničnim pitanjem spasio dvije majke i pronašao sestru za koju je vjerovao da ga je zaboravila.
