„Ja sam sama, a vama će uskoro trebati više prostora. Zamijenimo stanove.“ Mislila sam da se šali, ali baka je iz torbe izvadila vlasničke papire i već pripremljen prijedlog ugovora. Rekla je da joj dvije sobe više ništa ne znače otkako joj je muž umro, dok bi nama mogle promijeniti život.
Muž je bio oduševljen, ali meni je sve djelovalo predobro da bi bilo istinito. Insistirala sam da razgovaramo s advokatom. Tada smo otkrili da baka ima sina koji dvadeset godina živi u inostranstvu i koji bi mogao osporiti ugovor. Čim je čuo za zamjenu, pojavio se bijesan, optužujući nas da iskorištavamo usamljenu staricu.
Baka ga je mirno saslušala, a zatim izvadila kutiju punu neotvorenih pisama. Svako mu je slala za rođendan i praznike; sva su joj se vraćala. Nije željela da nas nagradi zato što čekamo dijete, već zato što smo tokom nekoliko mjeseci uradili ono što njen sin nije godinama — pitali je da li joj treba hljeb, popravili slavinu i sjedili s njom na kafi.
Ipak, odbili smo poklon. Dogovorili smo poštenu zamjenu uz pravo da baka doživotno koristi garsonjeru bez ikakvih troškova. Advokat je sve zaštitio, a njen sin, suočen s pismima, prvi put je ostao bez riječi.
Plot twist je stigao na dan našeg preseljenja. Baka nije poklonila veću nekretninu nepoznatom paru: pokazala mi je staru fotografiju na kojoj drži moju pokojnu majku kao bebu. Bila je njena tetka, izgubljena nakon porodične svađe, i prepoznala me po prezimenu na sandučetu. Nije slučajno živjela do nas. Godinama je tražila svoju porodicu, a pronašla ju je baš kada je naša porodica počela da raste.
