…budila svake noći tačno u 3:17. Najprije bih čula tiho škripanje iz hodnika, a zatim tri kratka udarca iz zida pored kreveta. Kada bih upalila svjetlo, sve bi utihnulo. Pregledala sam prozore i vrata, ali ništa nije bilo pomjereno. Četvrte noći ostavila sam telefon da snima dok spavam.
Ujutro sam drhtavim rukama pustila snimak. Na njemu sam mirno ležala, a onda su se vrata ormara polako otvorila. Iz tame se nije pojavila osoba, već mala crvena lampica. Iza zadnje ploče ormara bila je skrivena kamera. Pozvala sam policiju i vlasnika stana, koji je glumio iznenađenje, ali inspektor je odmah primijetio da kamera signal šalje u stan iznad mog.
Policija je tamo zatekla starijeg čovjeka okruženog ekranima. Mislila sam da je on monstrum koji me posmatrao, sve dok nije izgovorio ime prethodne stanarke i pokazao snimke. Kamera je, tvrdio je, postavljena da uhvati vlasnika koji je noću tajnim prolazom ulazio u stanove. Nisam mu vjerovala dok na posljednjem snimku nisam vidjela vlasnika kako, dok sam bila na poslu, izlazi iz mog ormara.
Tajni prolaz vodio je kroz ventilacioni otvor. Vlasnik je uhapšen, a policija je pronašla desetine snimaka bivših podstanarki. Starac iznad mene takođe je odgovarao zbog neovlaštenog snimanja, ali upravo su njegovi dokazi spriječili vlasnika da sve porekne. Odselila sam se istog dana. Kasnije sam saznala da stan nije bio povoljan slučajno — svaka prethodna stanarka pobjegla je prije isteka prvog mjeseca.
