Časovničar i ja smo se samo pogledali. Papirić nije bio upućen meni, već nekome ko je očigledno trebalo da ga pronađe poslije bakine smrti. Na poleđini je bila ispisana adresa u drugom gradu.
Nisam mogla izdržati. Istog vikenda sam otišla na tu adresu. Vrata mi je otvorila žena otprilike godina moje majke. Kada je ugledala sat u mojoj ruci, potpuno je problijedila.
Pitala me gdje sam ga našla. Rekla sam joj ime svoje bake. Žena je počela plakati i pustila me unutra. Na zidu je imala fotografiju moje bake iz mladosti, ali pored nje je stajala djevojčica koju nikada ranije nisam vidjela.
Tada mi je priznala da je ona bakina prva kćerka. Baka ju je rodila vrlo mlada i zbog pritiska porodice dala rođacima da je odgajaju. Kasnije je zasnovala novu porodicu i nikada nije skupila hrabrost da istinu kaže mojoj majci.
Mislila sam da je to tajna zbog koje je sakrila poruku u satu. Ali žena je odmah odmahnula glavom i rekla: „Ne. Sat nije bio namijenjen tebi. Bio je namijenjen meni.“
Otvorila je poruku do kraja. Ispod prve rečenice sitnim slovima je pisalo: „Oprosti mi. Kuća koju ostavljam nije samo moja. Polovina pripada tebi.“ Baka je godinama štedjela i tajno uredila testament tako da njena izgubljena kćerka dobije isti dio kao i ostatak porodice. Sat nije skrivao nasljedstvo. Skrivao je posljednji pokušaj jedne majke da ispravi grešku staru više od pedeset godina.
