DEČKO MI JE REKAO DA IDE KOD ROĐAKA U CRNU GORU, A NJEGOVA MAJKA MI JE OTKRILA DA JE OTPUTOVAO NA ALJASKU — GODINU DANA KASNIJE PONOVO JE NESTAO
Prije petnaestak godina bila sam zaljubljena toliko da sam vjerovala gotovo svakoj riječi koju bi moj dečko izgovorio.
Zvao se Nikola i tada smo bili zajedno nešto više od dvije godine.
Jednog dana rekao mi je da mora otputovati kod rođaka u Crnu Goru.
„Vraćam se brzo“, rekao je.
Nije bilo razloga da sumnjam.
Ispratila sam ga, poljubila i rekla da mi se javi čim stigne.
Prošao je cijeli dan.
Nije se javljao.
Sljedećeg jutra nazvala sam njegovu majku.
„Je li Nikola stigao?“
„Nije još“, odgovorila je.
„Kako nije? Trebao je stići sinoć.“
Nastala je tišina.
A onda je rekla:
„Pa znaš valjda koliko je daleko Aljaska.“
Mislila sam da se šali.
„Kakva Aljaska?“
S druge strane nastala je nova tišina.
Tada je shvatila da je rekla nešto što nije smjela.
Nikola nije išao u Crnu Goru.
Otišao je na Aljasku.
Navodno je dobio priliku da tamo radi nekoliko mjeseci i zaradi ozbiljan novac.
Ali meni nije rekao ništa.
Zašto?
Njegova majka nije željela objašnjavati.
„Razgovaraj s njim kada se javi.“
Ali Nikola se nije javio.
Dani su postali sedmice.
Sedmice mjeseci.
Poslije nekog vremena prestala sam ga čekati.
Tačno šest mjeseci kasnije zazvonio mi je telefon.
Bio je Nikola.
„Vratio sam se.“
Nisam mogla vjerovati.
Pojavio se pred mojom kućom istog dana.
Prvo sam bila bijesna.
Tražila sam objašnjenje.
Tvrdio je da je odluku donio iznenada, da je znao da bih ga pokušala odgovoriti i da je zbog toga slagao.
„Bio sam idiot“, rekao je. „Daj mi još jednu priliku.“
Trebala sam ga tada zauvijek izbaciti iz života.
Ali nisam.
Voljela sam ga.
Pomirili smo se.
Sljedećih godinu dana bilo je gotovo savršeno.
Nikola se promijenio.
Bio je pažljiviji nego ikada.
Počeli smo razgovarati o zajedničkom životu.
Jedne večeri izašli smo na večeru.
Ispratio me do kuće, zagrlio i poljubio.
„Čujemo se sutra.“
To su bile posljednje riječi koje mi je rekao te večeri.
Sutradan sam ga nazvala.
Telefon isključen.
Nazvala sam ponovo nekoliko sati kasnije.
Ništa.
Tada sam pozvala njegovu kuću.
Javila se njegova majka.
„Mogu li dobiti Nikolu?“
Zaćutala je.
Odmah sam osjetila isti onaj osjećaj kao godinu ranije.
„Zar ti nije rekao?“ upitala je.
„Šta?“
„Sinoć je otišao.“
Srce mi je počelo lupati.
„Na Aljasku?“
„Ne.“
A onda je dodala:
„Ali ovaj put nije otišao sam.“
Mislila sam da ću se srušiti.
Pitala sam s kim je otišao.
Nije htjela odgovoriti.
Samo je rekla:
„Dođi kod mene.“
Pola sata kasnije sjedila sam u njihovoj kuhinji.
Njegova majka stavila je ispred mene kovertu.
„Nikola me zamolio da ti ovo dam ako ga budeš tražila.“
Unutra je bilo pismo.
Prva rečenica glasila je:
„Molim te, nemoj misliti da postoji druga žena.“
Nastavila sam čitati.
Nikola je napisao da prvi put nije otišao na Aljasku samo zbog posla.
Otišao je da pronađe svog starijeg brata.
Problem je bio u tome što ja nikada nisam čula da ima brata.
Njegova majka tada je počela plakati.
Prije Nikolinog rođenja dobila je sina sa drugim muškarcem.
Dječak je nakon njihovog razlaza ostao sa ocem, koji ga je godinama kasnije odveo u Ameriku.
Porodice su potpuno prekinule kontakt.
Nikola je za njega saznao tek kao odrastao čovjek.
Prvi odlazak na Aljasku bio je pokušaj da ga pronađe.
I uspio je.
Ali priča nije završila tamo.
Njegov brat Aleksandar bio je ozbiljno bolestan.
Nije imao suprugu ni djecu.
Nikola mu je tokom prvog boravka obećao da će se vratiti ako mu se stanje pogorša.
Poziv je stigao upravo one noći kada me ispratio kući.
Zato je ponovo otišao.
Ali s kim?
Pogledala sam njegovu majku.
„Rekli ste da nije otišao sam.“
Klimnula je.
„Sa mnom.“
Ostala sam bez riječi.
Poslije više od dvadeset godina i ona je odlučila da ode svom prvom sinu.
„Zašto mi Nikola jednostavno nije rekao istinu?“
Spustila je pogled.
„Jer me bilo sramota. Ja sam ga molila da nikome ne govori dok sama ne budem spremna.“
Tada sam shvatila da sam godinu dana vjerovala kako me Nikola prvi put napustio zbog nečega što sam ja uradila.
Istina je bila mnogo komplikovanija.
Tri sedmice kasnije Nikola me pozvao sa Aljaske.
Aleksandar je preminuo nekoliko dana nakon njihovog dolaska.
Nikola se vratio kući mjesec kasnije.
Ovog puta nisam potrčala da mu oprostim.
Rekla sam mu da mogu razumjeti porodičnu tajnu.
Mogu razumjeti obećanje dato bratu.
Ali ne mogu graditi život sa čovjekom koji svaki put kada stvari postanu teške jednostavno nestane.
Trebalo nam je dugo da ponovo izgradimo povjerenje.
Godinu dana kasnije Nikola me zaprosio.
Danas smo u braku.
A na polici u našoj dnevnoj sobi stoji jedna fotografija koju njegovi prijatelji vjerovatno ni ne primjećuju.
Na njoj su Nikola i čovjek nevjerovatno sličan njemu, zagrljeni ispred male kuće prekrivene snijegom.
To je jedina fotografija koju ima sa svojim bratom.
I svaki put kada je pogledam, sjetim se kako je jedna sasvim obična rečenica njegove majke — „Dug je put do Aljaske“ — otvorila porodičnu tajnu koja je bila skrivana decenijama.
