CIMERKE SU MI MJESECIMA TRAŽILE HRANU JER „NEMAJU NOVCA“ — A ONDA SAM IH ČULA KAKO SE SMIJU I SHVATILA ŠTA MI RADE IZA LEĐA
Studiram već treću godinu i od početka fakulteta živim kao podstanar.
Prije dvije godine pronašla sam kuću koja mi je djelovala gotovo idealno za studentski život. Ima pet soba, svaka soba ima svoje kupatilo, a jedino dijelimo kuhinju.
Gazda je korektan, kirija nije previsoka, a sa djevojkama koje su ranije živjele tu nikada nisam imala ozbiljnijih problema.
Sve se promijenilo prošle jeseni kada su se doselile dvije nove cimerke.
Od prvog dana bile su potpuno drugačije od nas ostalih.
Ostavljale su prljavo suđe po nekoliko dana, smeće nisu izbacivale, a muziku su znale puštati kasno noću.
Ipak, nisam željela praviti probleme.
Govorila sam sebi da smo sve mlade i da se moramo nekako prilagoditi jedna drugoj.
Onda su počele tražiti hranu.
„Imaš li malo hljeba? Moji mi nisu ništa poslali ove sedmice.“
Drugi put bi tražile jaja.
Treći put tjesteninu.
Nekada mlijeko, nekada meso.
Bilo mi ih je žao.
Moji roditelji nisu bogati, ali kada vikendom odem kući, majka mi uvijek spakuje hrane da imam nekoliko dana.
Zato sam dijelila.
I druge cimerke su im davale.
Čudno nam je bilo jedino što su gotovo svakodnevno imale cigarete i novac za kafu u gradu, ali smo ćutale.
Prošlog vikenda otišla sam kući.
Majka mi je ponovo spakovala punu kesu hrane: nekoliko komada mesa, sir, domaće kobasice, kolač i još nekoliko stvari.
Kada sam se vratila u nedjelju navečer, bila sam umorna od puta.
Spustila sam kesu na kuhinjski sto i odnijela kofer u svoju sobu.
Nije prošlo ni pet minuta.
Vratila sam se u kuhinju.
Kese nije bilo.
Prvo sam pomislila da sam poludjela.
Pogledala sam ispod stola.
Otvorila frižider.
Ništa.
Tada sam čula smijeh iz sobe jedne od novih cimerki.
Pokucala sam.
Tišina.
„Cure, jeste li vidjele moju kesu iz kuhinje?“
Ponovo ništa.
Ali čim sam napravila nekoliko koraka prema svojoj sobi, ponovo sam čula smijeh.
Vratila sam se i stala ispred njihovih vrata.
Tada sam čula jednu kako govori:
„Ćuti, vratićemo joj kesu kasnije. Kao da će primijetiti šta smo uzele.“
Druga se nasmijala.
A onda je rekla:
„Ma neće. Nije ni prošli put.“
Zaledila sam se.
Prošli put?
Odjednom su mi se vratile situacije iz prethodnih mjeseci.
Pakovanje sira za koje sam bila uvjerena da sam ostavila u frižideru.
Čokolada koju nisam mogla pronaći.
Meso koje mi je majka spakovala, a za koje sam kasnije mislila da sam ga možda zaboravila kod kuće.
Sve vrijeme sam mislila da sam zaboravna.
Pokucala sam ponovo.
„Otvorite vrata.“
Nisu.
„Čula sam vas.“
Nastala je potpuna tišina.
Rekla sam da imaju deset sekundi da mi vrate sve što su uzele ili zovem gazdu.
Vrata su se otvorila.
Jedna je držala moju kesu.
Ali pola stvari više nije bilo unutra.
Na njihovom stolu vidjela sam moju hranu.
„Samo smo uzele malo“, rekla je.
Pitala sam ih koliko puta su to ranije radile.
Prvo su negirale.
Onda je jedna rekla:
„Pa dobro, možda nekoliko puta. Šta praviš dramu zbog hrane?“
U tom trenutku više nisam bila ljuta zbog kobasica, sira ili nekoliko komada mesa.
Bila sam bijesna jer sam ih mjesecima sažalijevala i dobrovoljno im davala ono što sam imala, dok su one istovremeno krale od mene.
Pozvala sam ostale dvije cimerke.
Kada sam im objasnila šta sam čula, jedna je odmah otišla provjeriti svoje stvari.
Tada je nastao još veći problem.
I njoj su mjesecima nestajale sitnice.
Kafa.
Kozmetika.
Hrana.
Čak i novac koji je jednom ostavila na kuhinjskom stolu.
Sljedećeg jutra nazvale smo gazdu.
Kada je došao, njih dvije su pokušale sve predstaviti kao nesporazum.
Ali jedna od djevojaka je tada izvadila telefon.
Ispostavilo se da je nekoliko sedmica ranije, nakon što su joj stvari počele nestajati, postavila malu kameru usmjerenu isključivo prema polici u svojoj sobi.
Na snimku se jasno vidjela jedna od njih kako ulazi dok nikoga nema i uzima novac.
Tada više nije bilo nikakvog opravdanja.
Gazda im je rekao da moraju napustiti kuću.
Najviše me iznenadilo što su se naljutile na nas.
Jedna mi je na odlasku rekla:
„Nadam se da si zadovoljna. Zbog jedne kese hrane ostajemo bez smještaja.“
Odgovorila sam joj samo:
„Nije zbog jedne kese. Zbog toga što ste mislile da je tuđa dobrota isto što i glupost.“
Od tada više nikada nisam pronašla ništa što mi nedostaje.
A naučila sam i jednu važnu stvar.
Pomoći nekome ko nema nije problem.
Problem nastaje kada neko tvoju dobrotu počne doživljavati kao dozvolu da uzme sve što poželi.
