…će njemu, kada roditelja više ne bude, pripasti i stara kuća. Rekao je to mirno, kao da govori o nečemu što se podrazumijeva: njemu nova kuća jer ima djecu, a stara zato što se „najviše brinuo” o roditeljima.
Nisam znao šta da kažem. Godinama sam im plaćao račune, vozio ih ljekaru i popravljao sve što se pokvari. Brat je dolazio nedjeljom na ručak, fotografisao se s njima i odlazio. Ipak, nisam želio svađu dok su roditelji živi.
Nekoliko dana kasnije pozvao me otac. Na stolu su bili notar i dvije fascikle. Pomislio sam da će potvrditi bratove riječi, ali otac je pred svima rekao da stara kuća neće pripasti nijednom od nas. Ostavili su je udruženju koje pomaže djeci bez roditeljskog staranja.
Brat je pobjesnio. Tada je majka izvadila drugu fasciklu. U njoj su bile priznanice za svaki račun koji sam platio i ugovor za mali poslovni prostor u centru grada. Godinama su, ne govoreći mi, odvajali novac kako bi mi kupili mjesto za radionicu o kojoj sam stalno maštao.
„Tvom bratu smo dali kuću jer je tražio kuću”, rekao je otac. „Tebi dajemo priliku jer si uvijek govorio da želiš nešto sam da stvoriš.” Nisam uspio zadržati suze. Nije me pogodila vrijednost poklona, nego činjenica da su primijetili sve što sam radio bez očekivanja.
Brat se mjesecima nije javljao. Onda se jednog jutra pojavio u mojoj radionici s kutijom alata. Rekao je samo: „Ako još ima mjesta, volio bih da ti pomognem.” Kuću nisam dobio, ali sam tog dana možda ponovo dobio brata.
