Bio je to glas našeg bivšeg knjigovođe Milana. Brat mi je prije dvije godine rekao da je umro i da je njegova dokumentacija izgubljena. Na snimku je Milan pitao jesam li saznao za prebacivanje opreme na drugu firmu. Čuo sam bratov odgovor: „On još misli da smo zajedno u ovome.”
Pronašao sam Milanov broj preko starog dobavljača. Javio se iz drugog grada, živ i sasvim svjestan onoga što je radio. Kad sam rekao da imam snimak, prestao je poricati da me poznaje. Tvrdio je da je brat sve odobrio. Zamolio sam ga da mi to kaže ponovo, ovaj put pred osobom koja će pregledati poslovne papire.
Računi za alat i mašine bili su sačuvani na mom starom mejlu. Pronašao sam i bankovne uplate, poruke o osnivanju servisa i fotografije zajedničkog rada. Brat je računao da ću nakon poniženja otići i da me neće zanimati dokumenti. Povrijeđena ruka me usporila, ali mi je dala vrijeme da ih konačno pročitam.
Radnik koji je tog dana gledao u pod došao je kod mene kući. Donio je kopije radnih naloga koje je brat tražio da unište. Izvinio se što nije ustao. Rekao je da ima kredit i bolesnu ženu. Nisam tražio da izgubi posao zbog mene. Zahvalio sam mu što je barem sada došao sa onim što zna.
Sve sam predao advokatu i prestao pregovarati u porodičnim porukama. Postupak i poravnanje trajali su mjesecima. Vratio sam dio ulaganja i opreme, dovoljno da iznajmim manji prostor. Garažu nismo prodali. Žena je čuvala ugovor koji joj je brat poslao kao podsjetnik koliko je malo nedostajalo da izgubimo i nju.
Na dan otvaranja novog servisa brat mi je napisao da se krv ne pretvara u vodu zbog nekoliko mašina. Pročitao sam poruku, spustio telefon i otišao otključati vrata. Na polici iznad stola stajala je fotografija nas dvojice iz djetinjstva. Nisam je bacio. Samo više nisam dopuštao dječaku s te slike da odlučuje kome ću danas vjerovati.
