Pored datuma vjenčanja pisalo je: „Dostaviti drugi buket na zadnji ulaz.” Ispod je bilo ime njegove sadašnje poslovne partnerice. Prodavačica je tada tek počela raditi kod majke u cvjećari. Pamtila je mladoženju koji je istog jutra naručio cvijeće za dvije žene, ali nije znala cijelu priču.
Pokazala mi je novije narudžbe. Svake godine na isti datum slao je partnerici ruže i istu poruku o čekanju. Ovog puta zamijenio je bukete kada ih je preuzimao. Moj je nosio kratko „Hvala za sve”, bez imena. Njen je završio na mom stolu, zajedno s rečenicom koju više nije mogao povući.
Te večeri nisam čekala da sam počne. Stavila sam karticu ispred njega. Prvo je rekao da je riječ o šali među kolegama. Kada sam spomenula zadnji ulaz sale za vjenčanja, sklopio je oči. Znao je koliko sam saznala. Priznao je da su bili zajedno prije našeg braka i da nikada nisu sasvim prekinuli.
Pitala sam zašto se oženio mnome. Odgovorio je da je mene volio drugačije. Tu riječ sam poslije dugo vrtjela u glavi. U njegovom objašnjenju za mene su bili kuća, računi i ručak, a za nju iščekivanje. Obje smo dobijale obećanja koja su trajala onoliko koliko njemu odgovara.
Otišla sam prije nego što je završio sve svoje razloge. Partnerici sam poslala samo fotografiju kartice i datum kada sam podnijela zahtjev za razvod. Nazvala me i rekla da nije znala koliko smo zapravo bliski. Deset godina je čekala čovjeka čiji je brak zamišljala praznim, jer joj ga je on tako opisivao.
Na godišnjicu sam sama otišla u cvjećaru. Kupila sam mali buket bijelih tulipana, bez kartice. Prodavačica nije postavljala pitanja. Stavila ih je na pult i rekla da ovaj put nema nikakve zabune. Kod kuće sam ih rasporedila u običnu teglu i prvi put se nisam pitala kome je čovjek pored mene zapravo namijenio pažnju.
