Na toj stranici nije bila cijena iz oglasa. Bio je popis mojih uplata za učešće i kasnije rate, uz datume kad sam njima nosila novac. Svesku sam ostavila kod sina nekoliko mjeseci ranije, kad smo sređivali dokumentaciju. Unuk je mislio da je našao moju izgubljenu stvar i bio ponosan što može da mi je vrati.
Snaja je rekla da dijete ne treba slušati razgovore o novcu. Složila sam se. Poslala sam ga da pokaže djedu iz druge porodice novu igračku, pa zatvorila svesku. Nisam je otvorila da tražim zahvalnost. Samo sam upitala sina kako je moja kuhinja postala prljava baš onda kad sam isplatila posljednju obećanu ratu.
Rekao je da pretjerujem i da pomoć ne znači da mogu dolaziti kad poželim. To je bilo tačno, ali ja nikad nisam dolazila nenajavljena. Za svaku posjetu sam zvala, pitala i čekala. Njihove granice poštovala sam toliko da sam zaboravila da i ja imam svoje, uključujući pravo da odbijem rukavice na unukov rođendan.
Čestitala sam djetetu i otišla prije gostiju. Sutradan sam otkazala trajni nalog kojim sam im još plaćala dio računa. Sinu sam napisala da naš odnos želim nastaviti, ali da finansijska pomoć prestaje. Odgovorio je da time kažnjavam unuka. Ta rečenica me boljela, jer je znao tačno gdje treba pritisnuti.
Narednih sedmica kupovala sam sebi bolje namirnice i popravila prozor koji je dvije zime propuštao. Novac nisam imala više nego ranije; samo ga prvi put nisam slala dalje prije nego što provjerim šta meni nedostaje. Sa unukom sam razgovarala kad god bi ga doveli na telefon, bez ružnih riječi o roditeljima.
Poslije tri mjeseca sin ga je doveo kod mene na ručak. Gledao je novu zavjesu i lonac na šporetu, pa pitao ima li još onih kolača. Rekla sam da ima, ali da prvo opere ruke. Nasuprot meni sjedio je ponovo moj sin, a ne čovjek čije sam odobravanje pokušavala platiti.
