„Prebacio parcelu”, čulo se iz telefona. Otac je prodao komad zemlje koji je obećao meni, a novac dao bratu za ordinaciju. Meni je rekao da mu prijeti prinudna naplata starih dugova. Zbog toga sam dvije godine uzimao dodatne ture i spavao na odmorištima, misleći da čuvam roditeljsku kuću.
Brat je ugasio snimak. Rekao je da je tek nedavno saznao odakle je stigao početni novac. Otac mu je ranije tvrdio da je zemlju prodao uz moj pristanak. Nije mogao da me pogleda. Sestra je prvi put pitala koliko sam tačno slao, a ja nisam znao napamet. Znao sam samo koliko sam rođendana zbog toga propustio.
Otac je rekao da je ulagao tamo gdje vidi budućnost. Nije to izgovorio u bijesu; djelovao je uvjeren da je postupio razumno. To me prelomilo. Nisam više pokušavao da mu nabrojim šta sam sve uradio. Uzeo sam jaknu i rekao da od tog dana svoju budućnost plaćam sam.
Majka je došla sa mnom. Nije se odselila zauvijek, ali je nekoliko dana provela kod mene i prvi put vidjela stan u kojem sam živio. Frižider je bio skoro prazan, grijanje sam uključivao samo u jednoj sobi. Sjela je na krevet i zaplakala kad je shvatila koliko sam skrivao da bih njima slao više.
Brat je predložio da mi vraća dio novca svakog mjeseca. Dogovorili smo iznos i zapisali ga, bez obećanja pred publikom. Sestra je preuzela dio brige oko roditelja. Ja sam smanjio ture i upisao obuku koju sam godinama odlagao. Niko mi nije vratio propuštene godine, ali sam prestao poklanjati i one koje dolaze.
Otac me nedavno nazvao da mu odvezem automobil na servis. Rekao sam kada mogu, umjesto da odmah otkažem svoje obaveze. Zašutio je, pa prihvatio. Ne znam hoće li ikad biti ponosan na mene. Znam samo da više neću propadati čekajući da to postane.
