Bio je to njen bivši muž. Godinama mi je govorila da s njim nema nikakav kontakt i da joj je taj brak ostao samo kao ružna uspomena. Sada je pred njom držao mali ključ. U kutiji je bio i privjesak s adresom stana koji su planirali iznajmiti.
Kad me ugledala, zaklopila je kutiju. Nisam pitao voli li ga. Pitao sam koliko je našeg novca potrošila. Odgovorila je da nije sve bilo za njih, kao da se izdaja može smanjiti ako se odbije nekoliko hotelskih doručaka. On je ustao, ali sam ga zamolio da nas ostavi.
Rekla je da je s njim lakše jer ne razgovaraju stalno o pokušajima da dobijemo dijete. Te riječi su me presjekle. Nikada je nisam tjerao da nastavimo. Više puta sam rekao da želim nju i ako ostanemo sami. Ona je svaki put tražila još jedan pokušaj, još malo štednje.
Tada je priznala da se predomislila prije gotovo godinu dana. Nije znala kako da mi kaže pa je pristajala na planove koje više nije željela. Mogao sam razumjeti da se čovjek promijeni. Nisam mogao razumjeti zašto je mojim dodatnim smjenama plaćala sobu u kojoj to nije morala priznati.
Vratio sam se kući prije nje. Sačuvao sam izvode i zatražio da se dogovorimo o podjeli preostalog novca. Pas je čekao kraj vrata, s povocem koji je ona ostavila. Izveo sam ga i hodao dok nije pao mrak. Prvi put nisam morao nikome poslati fotografiju da pokažem kako je kod kuće sve u redu.
Njen odlazak nije ugasio moju želju za porodicom, ali mi je trebalo vremena da prestanem osjećati stid zbog našeg praznog dječjeg kreveta. Poklonio sam ga rođaku kad sam bio spreman. Ne zato što sam odustao, nego zato što više nisam želio živjeti u njenom obećanju. Šta je teže oprostiti: prevaru ili godinu dana lažne nade?
