Godinama sam vjerovao da odlično razumijem žene. Imao sam dobar posao, pristojnu platu i dovoljno samopouzdanja da gotovo svake sedmice izađem s nekom novom djevojkom.

Prijatelji su me smatrali velikim zavodnikom. Često su me pitali kako uspijevam tako lako upoznavati žene i organizovati sastanke.

Uvijek bih se nasmijao i rekao da imam svoju taktiku.

Djevojku bih pozvao u skup restoran. Obukao bih najbolje odijelo, rezervisao sto i naručio večeru.

Tokom razgovora ponašao sam se kao pravi gospodin.

Slušao sam pažljivo, postavljao pitanja, sipao vino i klimao glavom na gotovo sve što bi rekla.

Problem je bio u tome što moja pažnja nije uvijek bila iskrena.

Imao sam određena očekivanja i vjerovao da će djevojka, nakon skupe večere, poželjeti nastaviti druženje kod mene.

Pred kraj sastanka postavljao bih isto pitanje:

„Šta kažeš da nastavimo veče kod mene?“

Ako bi pristala, bio bih zadovoljan.

Ali ako bi odbila, moje ponašanje se potpuno mijenjalo.

Odjednom bih postao hladan i nezainteresovan.

Ponekad bih čak predložio da svako plati svoj dio računa, iako sam je lično pozvao i unaprijed obećao da častim.

U svojoj glavi smatrao sam da tako pokazujem kako ne želim da me neko iskorištava.

Danas razumijem koliko je takav način razmišljanja bio pogrešan.

Ipak, tada nisam vidio problem.

Sve se promijenilo jedne subotnje večeri.

Preko zajedničkih prijatelja upoznao sam djevojku koja je radila kao nastavnica.

Nije bila impresionirana mojim automobilom, satom ili pričama o poslu.

Više ju je zanimalo kakav sam čovjek.

Pozvao sam je na večeru u jedan od najskupljih restorana u gradu.

Predložila je običnu kafu, ali sam insistirao na restoranu.

„Volim ostaviti dobar prvi utisak“, rekao sam.

Pristala je.

Veče je počelo prijatno.

Razgovarali smo o porodici, putovanjima i stvarima koje nas čine srećnim.

Primijetio sam da veoma pažljivo sluša moje odgovore.

U jednom trenutku pitala me šta očekujem od ozbiljne veze.

Rekao sam da tražim iskrenost, poštovanje i razumijevanje.

Nasmijala se.

„To je lijepo čuti. Nadam se da tako i živiš.“

Nisam razumio zašto je to rekla.

Kada smo završili večeru, postavio sam svoje uobičajeno pitanje.

„Hoćeš li da nastavimo druženje kod mene?“

Ljubazno je odbila.

Rekla je da joj je bilo prijatno, ali da želi polako upoznavati osobu s kojom izlazi.

Osjetio sam poznato razočaranje.

Pozvao sam konobara i hladno rekao da ćemo račun podijeliti.

Djevojka me pogledala iznenađeno.

„Mislila sam da si rekao da me pozivaš na večeru.“

Odgovorio sam da ne želim stalno plaćati sastanke koji nikuda ne vode.

Nije se naljutila.

Samo je izvadila novčanik, platila svoj dio i rekla:

„Znači, tvoje lijepo ponašanje imalo je cijenu?“

Te riječi su me pogodile.

Pokušao sam objasniti da me pogrešno razumjela.

Ali ona je mirno nastavila:

„Večeras si rekao da su ti najvažniji poštovanje i iskrenost. A sada me kažnjavaš zato što nisam pristala na nešto što ne želim.“

Nisam znao šta odgovoriti.

Ustala je i zahvalila se na razgovoru.

Prije nego što je otišla, rekla je još nešto:

„Nijedna večera ne znači da ti druga osoba bilo šta duguje.“

Ostao sam sjediti sam.

Prvi put nisam mogao pronaći opravdanje za svoje ponašanje.

Narednih dana razmišljao sam o svim djevojkama prema kojima sam se slično ponio.

Shvatio sam da sam pažnju često koristio kao sredstvo za postizanje cilja, umjesto kao iskren način upoznavanja druge osobe.

Još više me pogodilo sjećanje na razgovore u kojima sam se hvalio prijateljima svojom taktikom.

Ono što sam smatrao snalažljivošću zapravo je bilo nepoštovanje.

Nekoliko dana kasnije poslao sam djevojci poruku.

Izvinio sam se zbog ponašanja u restoranu.

Nisam tražio novu priliku niti očekivao odgovor.

Samo sam želio priznati da sam pogriješio.

Odgovorila mi je kratko:

„Drago mi je ako si nešto naučio. Želim ti sve najbolje.“

Nikada više nismo izašli zajedno.

Ali taj susret promijenio je način na koji posmatram odnose.

Prestao sam organizovati sastanke s unaprijed određenim očekivanjima.

Počeo sam iskrenije razgovarati, pažljivije slušati i prihvatati odbijanje bez ljutnje.

Naučio sam da lijep restoran, skupo odijelo i pažljivo birane riječi ne čine čovjeka gospodinom.

To pokazuje njegovo ponašanje onda kada stvari ne idu onako kako je zamislio.

Danas sam u ozbiljnoj vezi sa ženom koju sam upoznao sasvim slučajno, na običnoj kafi.

Naš prvi sastanak nije bio raskošan.

Nismo razgovarali o novcu, automobilima niti luksuznim putovanjima.

Samo smo bili iskreni jedno prema drugom.

I upravo tada sam shvatio da je moja nekadašnja taktika bila najveća prepreka da pronađem odnos koji zaista vrijedi.