Fotografiju sam otvarala kao da će se lice pored njega promijeniti. Cvjećarka se izvinila zbog zabune: u žurbi je povezala isto ime naručioca s mojom sahranom. Žena na slici bila je kćerka pokojnice s drugog groblja. Poznavala je mog muža kao svog partnera, a na kartici je on bio naveden kao zet.
Nazvala sam ga i rekla da ne dolazi kod mene dok ne budem spremna razgovarati. Prvo je tvrdio da je samo pomogao poznanici. Kada sam spomenula karticu, prestao je objašnjavati. Došao je sljedećeg dana, a ja sam još nosila majčin kaput. Nije znao gdje da sjedne jer su na svakom slobodnom mjestu bile njene stvari koje sam donijela iz kuće.
Veza je trajala tri godine. Njoj je govorio da smo razvedeni, ali da zbog porodičnih razloga još dijelimo adresu. Njena majka je to prihvatila i pozivala ga na ručkove. Mojoj majci je govorio da je zauzet i obećavao da će doći drugi put. Dok sam ga slušala, nisam mogla prestati misliti na nju koja ga je branila kad se ne bi javio.
Nisam tražila od te žene da mi objašnjava njihov odnos na dan poslije njene sahrane. Kasnije sam joj se javila jednom, kratko, da zna da razvod nije postojao. Poslala sam dovoljno da može provjeriti i nisam nastavila dopisivanje. Njen gubitak nije brisao moj, ali nisam željela da nas on dodatno zavadi pričama o tome koja od nas laže.
Sa sestrom sam uredila majčine stvari, a potom potražila savjet o razdvajanju od muža. Nisam mogla tugovati i slušati njegova obećanja. Dao mi je prostor tek kada sam ga prestala moliti za njega. Najteže mi je bilo prihvatiti da je mogao biti uz nekoga u istom danu u kojem je meni rekao da nema vremena.
Kaput sam odnijela na čišćenje i sačuvala. Nisam htjela da mi posljednja majčina toplina ostane vezana samo za njegov izostanak. Danas na groblje idem s ljudima koji se pojave kada kažu da hoće. Još me zaboli prazno mjesto koje sam cijeli dan gledala. Biste li ikada mogli oprostiti partneru što vas je ostavio same na roditeljskoj sahrani da bi bio uz svoju drugu porodicu?
