Na snimku je moj sin rekao: „Neka izgubi sve. Tek tada će prestati da misli da me posjeduje.” U prvi mah nisam mogao da vjerujem da govori o meni. Čovjek zbog kojeg sam proveo pola života na putu želio je da ostanem bez krova nad glavom. Spustio sam pogled, a on je čekao moju reakciju kao da je pobijedio.
Pitao sam ga zbog čega je onda uopšte pustio snimak. Rekao je da mu je dosta moje pomoći, mojih savjeta i mog stalnog podsjećanja na kredit. Tek tada sam shvatio da su se naše uspomene potpuno razlikovale. Ono što je meni bilo odricanje, njemu je postalo teret koji je želio da izbriše.
Nisam mu uzvratio uvredama. Zamolio sam ga da mi da kopije poslovnih ugovora, jer banka nije prestajala slati opomene. Nasmijao se i rekao da nemam pojma kako se vodi firma. Tada je u kancelariju ušla njegova računovođa, žena koju sam znao još iz vremena kad sam mu kupio prvi računar.
Sačekala me ispred zgrade i tiho zamolila da ne potpisujem ništa što mi sin donese. Pokazala mi je izvod iz kojeg se vidjelo da je dio novca od kredita prebačen na račun firme koju je otvorila njegova supruga. Poslovni neuspjeh možda je bio stvaran, ali novac nije nestao onako kako su mi pričali.
Angažovao sam advokata. Nisam tražio osvetu, nego da zaštitim ženu i dom koji smo gradili. Sin mi se prvi put javio kada je dobio službeni dopis. Nije pitao kako sam. Pitao je zar stvarno mislim da ga izvedem pred sud. Rekao sam mu da sam godinama učio da se za postupke odgovara, pa makar ih počinio i rođeni sin.
Mjesecima kasnije poslao mi je kratku poruku da mu nedostajem. Nisam znao da li mu nedostajem ja ili čovjek koji je bez pitanja rješavao njegove probleme. Odgovorio sam da su mu vrata za razgovor otvorena, ali da ovaj put prvo mora reći istinu. Voljeti dijete ne znači pristati da te uništi.
