U koverti nije bio novac. Bila je stara potvrda iz banke, fotografija moje pokojne majke i pismo napisano njenim rukopisom. Otac je stajao ispred mene kao da uživa u mojoj zbunjenosti. Rekao je da je majka prije smrti prodala naslijeđenu zemlju i ostavila novac za moje školovanje i prvi stan.
Osjetio sam kako mi se steže grlo. Godinama mi je pričao da smo siromašni i da je sve što imam njegova zasluga. A sada sam gledao dokaz da je majka ostavila dovoljno da nikada ne moram moliti za krov nad glavom. Pitao sam gdje je nestao taj novac. Odgovorio je da ga je potrošio na renoviranje kuće, jer je, kako kaže, i to ulaganje u porodicu.
Najviše me zaboljelo kada je dodao da zato nema razloga da mu bilo šta zamjeram. Govorio je kao da je sasvim prirodno da mi uzme ono što je bilo moje, a zatim mi svaki zalogaj prebaci. Tada je moja žena ušla sa djecom i zatekla me uplakanog. Stariji sin je prišao i pitao zašto se djed opet ljuti na mene.
Nisam želio da se svađam pred njima. Uzeo sam kovertu, spakovao dvije torbe i iste večeri otišao kod prijatelja. Otac je dovikivao da ćemo se vratiti čim ogladnimo. Nije znao da mi je prijatelj već ponudio posao i malu sobu dok se ne snađemo.
Nekoliko dana kasnije u koverti sam pronašao još jedan presavijen list koji mi je promakao. Majka je na njemu napisala ime advokata i napomenu da je novac bio namijenjen isključivo meni. Otišao sam kod tog čovjeka i saznao da postoje dokumenti koje otac nikada nije smio sakriti.
Danas još živimo skromno, ali moja djeca više ne slušaju kako im neko ponižava oca. Najteže nije bilo izgubiti vjeru u čovjeka koji me odgojio, nego shvatiti da mi je majka ostavila sigurnost, a on mi je godinama prodavao osjećaj krivice. Ne znam hoću li mu ikad oprostiti. Znam samo da moja djeca nikad neće morati zaslužiti moju ljubav.
