Krv mi se sledila u žilama. Telefon mi je gotovo ispao iz ruke. Glas s druge strane bio je dubok, promukao i potpuno nepoznat.
„Ko ste vi? Kako imate telefon mrtvog čovjeka?“ upitao sam drhtavim glasom.
Nepoznati muškarac se nasmijao.
„Zar stvarno misliš da je njegova smrt bila slučajna? On je samo izvršavao naređenja. A sada je došao red na tebe.“
Veza se prekinula.
Stajao sam nepomično nekoliko trenutaka, a onda sam potrčao prema vratima mrtvačnice. Međutim, kada sam pokušao izaći, shvatio sam da su zaključana spolja.
U tom trenutku nestalo je struje.
Ostao sam u potpunom mraku, okružen hladnim metalnim stolovima. Čuo se samo zvuk kiše koja je udarala po prozorima.
Iznenada se začulo kucanje.
Tri spora udarca dolazila su iz prostorije u kojoj sam ostavio tijelo poginulog muškarca.
Skupio sam hrabrost, uključio baterijsku lampu na telefonu i polako otvorio vrata.
Tijelo je i dalje ležalo na stolu, prekriveno bijelim čaršafom.
Ali pored njega nalazila se crna torba koju ranije nisam primijetio.
Otvorio sam je i ugledao nekoliko fotografija moje supruge i djece, snimljenih ispred naše kuće.
Ispod fotografija nalazila se koverta s mojim imenom.
Unutra je pisalo:
„Ako želiš da tvoja porodica ostane živa, nemoj vjerovati nikome iz policije. Čovjek kojem si dao izjavu prije tri dana radi za nas.“
Srce mi je počelo udarati kao ludo.
Prije tri dana svjedočio sam protiv grupe ljudi koji su godinama učestvovali u ilegalnoj trgovini lijekovima. Slučajno sam otkrio njihove aktivnosti kada je u mrtvačnicu stiglo tijelo mladića čija je smrt bila predstavljena kao prirodna.
Ali nalaz koji sam vidio govorio je nešto sasvim drugo.
Odmah sam nazvao suprugu.
Telefon je zvonio nekoliko puta prije nego što se javila.
„Gdje si?“, upitao sam uspaničeno.
„Kod kuće sam. Djeca spavaju. Zašto me zoveš u ovo doba?“
Prije nego što sam stigao odgovoriti, začuo sam zvono na njenim vratima.
„Sačekaj, neko je došao“, rekla je.
„NE OTVARAJ!“, povikao sam.
Ali bilo je kasno.
Čuo sam kako se vrata otvaraju, zatim muški glas koji je izgovorio:
„Dobro veče, gospođo. Došli smo po nalogu vašeg supruga.“
Veza se prekinula.
Pokušao sam je ponovo nazvati, ali telefon je bio isključen.
Tada su se svjetla u mrtvačnici iznenada upalila.
Na vratima je stajao policijski inspektor kojem sam prije tri dana dao izjavu.
U ruci je držao pištolj.
„Rekao sam ti da ne istražuješ dalje“, izgovorio je hladno.
Podigao sam ruke i počeo se povlačiti.
„Molim vas, samo mi recite jesu li moja žena i djeca živi.“
Inspektor me nekoliko trenutaka posmatrao, a zatim spustio pištolj.
„Tvoja porodica je na sigurnom. Ali moraš odmah poći sa mnom. Čovjek koji leži na tom stolu nije osoba za koju misliš da jeste.“
Zbunjeno sam ga pogledao.
„Kako to mislite? Lično sam ga prepoznao!“
Inspektor je prišao tijelu, podigao čaršaf i pokazao mi malu tetovažu na njegovom ramenu.
„Pogledaj pažljivo. Čovjek koji ti je prijetio imao je istu tetovažu, ali na drugom ramenu.“
Tada sam shvatio da nešto ozbiljno nije u redu.
„Ko je onda ovaj čovjek?“
Inspektor je duboko uzdahnuo.
„Njegov brat blizanac. A čovjek koji ti je prijetio još je živ. Ono što je najgore, upravo sada nalazi se u tvojoj kući.“
Osjetio sam kako mi se noge odsijecaju.
Ali ono što mi je inspektor zatim pokazao na snimku sigurnosne kamere bilo je još strašnije.
Na snimku se jasno vidjelo kako moja supruga otvara vrata tom čovjeku, grli ga i govori: „Napokon si stigao. Moj muž još uvijek ništa ne sumnja!“
Tada sam shvatio da prijetnje nisu počele prije tri dana.
Sve je bilo isplanirano mnogo ranije, a osoba kojoj sam najviše vjerovao možda je od samog početka bila dio zavjere…
