Na televizoru se pojavila njegova fotografija, a zatim začuo glas: „Mama, ručak je bio odličan, samo nemoj reći mojoj ženi. Ona misli da sam na dijeti.“ Prepoznala sam prošli utorak. Tog dana je tvrdio da je jeo samo salatu, dok sam ja pravila laganu večeru i gladovala zajedno s njim.
Svekrva je sačuvala njegovu glasovnu poruku i poslala je svekru da je pusti preko televizora. Nije snimala naše razgovore, kako sam u prvom trenutku pomislila. Sam ju je snabdijevao dokazima. Sljedeća poruka glasila je: „Spakuj mi još dvije sarme, poješću ih u garaži prije nego što uđem.“
Svekar se naslonio na stolicu i rekao da sada napokon razumije zašto mu iz garaže nestaju plastične kašike. Muž je pokušao da se brani pričom o napornom poslu. Svekrva mu je ponudila moj jedini mali tanjir. „Izvoli, sine. Za garažu smo, čujem, već našli namjenu.“
Smijala sam se dok me stomak nije zabolio, a onda sam se ipak izvinila za ono što je čula. Rekla sam da nisam htjela da joj se rugam, nego da mi je ponekad teško kada donese ručak prije nego što pita šta smo već spremili. Klimnula je. Priznala je da joj nedostaje osjećaj da nam je potrebna i da ga najlakše pronađe pored šporeta.
Dogovorile smo se da ubuduće najavi šerpu, a ja da slobodno kažem kada nam ne treba. Muž je dobio obavezu da opere sve posude koje je mjesecima skrivao. Iz garaže ih je iznio sedam, uključujući jednu koju smo svi tražili još od Božića. U njoj su, srećom, bili samo šrafovi. Donijela je zatim veliku šerpu koju je sve vrijeme čuvala na toplom u kuhinji. Moja jedna sarma bila je samo početak predstave. Ovoga puta sam sama tražila još jednu, a ona se zadovoljno nasmijala.
Danas me svekrva prvo nazove i pita imam li mjesta u frižideru. Ja nju pitam treba li joj pomoć. Muž je odustao od tajne dijete, ali ne i od sarmi. Za rođendan smo mu kupile kutiju za ručak i na poklopac zalijepile natpis: „Garažno odjeljenje“. Nosi je na posao i uporno tvrdi da mu se kolege smiju zato što su ljubomorne.
