Ugovor se odnosio na kredit za automobil. Bila sam navedena kao jemac, s podacima iz lične karte koju je mjesec ranije odnio da, navodno, kopira dokumente za prijavu djeteta. Potpis je ličio na moj samo onoliko koliko može ličiti nečija uvježbana prevara.
Njegova sestra je sjela na rub stolice. „Rekao nam je da ste se dogovorili. Da je automobil za porodicu.“ Onda mi je pokazala fotografiju vozila. Na suvozačevom sjedištu sjedjela je žena koju sam prepoznala s njegovih poslovnih proslava. Tek tada sam prestala da vjerujem da je otišao samo zato što se plašio očinstva.
Nazvala sam banku preko zvaničnog broja i tražila provjeru dokumentacije. Sljedećih dana, uz pomoć osobe koja se razumjela u te postupke, prijavila sam da nisam potpisala ugovor. Sačuvala sam poruke i papire. Nisam više odgovarala na njegove pozive u kojima je čas prijetio, čas molio da „ne uništavam budućnost našem djetetu“.
Majci sam konačno rekla istinu. Došla je autobusom s torbom domaće hrane i nije pitala zašto sam ćutala. Pomogla mi je da premjestim krevetić uz svoj krevet. Njegova sestra donijela je malu lampu i ostala da zajedno složimo benkice koje sam onog dana ostavila razbacane.
Pred porođaj se pojavio s cvijećem. Govorio je da možemo početi ispočetka ako povučem prijavu. Dok je izgovarao taj uslov, postalo mi je jasno da nije došao zbog nas. Nisam ga pustila unutra. Sve što se ticalo djeteta tražila sam da ubuduće dogovaramo jasno, bez ucjena i obećanja na pragu. Njegova sestra je ponudila da razgovara s njim umjesto mene. Zahvalila sam joj, ali sam tražila samo da kaže istinu ako je neko bude pitao. Više mi nisu trebali porodični pregovori iza zatvorenih vrata.
Kćerku sam rodila nekoliko sedmica kasnije. Kada sam je donijela kući, ključ koji je ostavio pored ultrazvučne slike više nije otvarao vrata. Postupak oko ugovora još je trajao, ali nisam bila sama u njemu. Te noći majka je drijemala u fotelji, a dijete mi je spavalo na grudima. Prvi put budućnost nije izgledala kao nešto od čega moram da se branim.
