Daska se podigla jedva nekoliko centimetara. Zgrabila sam lampu i odmakla se prema vratima. Ispod poda nije iskočilo nikakvo čudovište. U otvoru sam ugledala metalnu cijev, a zatim prljavu ljudsku ruku koja je pokušavala da se uhvati za ivicu. Glas je bio promukao, jedva razumljiv. Molio je za vodu.
Pozvala sam policiju i hitnu pomoć, pa nastavila govoriti osobi ispod mene da pomoć dolazi. Tek kada su došli vatrogasci, usudila sam se prići otvoru. Ispod kuće zaista je postojalo staro sklonište, povezano uskim tunelom sa napuštenom radionicom iza brda. Ulaz se djelimično urušio poslije kiše i čovjek koji je tamo ušao ostao je zarobljen.
Zvao se Ilija, imao je sedamdeset godina i u radionicu je došao tražeći kutiju s fotografijama svog pokojnog brata. U mraku je pogrešno skrenuo u tunel i nije mogao nazad. Kucanje koje sam čula bilo je njegovo posljednje upozorenje prije nego što ga je iscrpljenost savladala. Glas koji je izgovorio moje ime ostao je najveća zagonetka.
U bolnici sam ga pitala kako je znao ko sam. Pogledao me dugo, pa se nasmiješio nekako tužno. Rekao je da je nekada radio s mojim djedom i da je na zidu skloništa još stajalo dječije ime koje je djed urezao u beton. Moje ime. Djed me je, dok sam bila beba, u šali nazivao čuvaricom kuće. Ilija je pomislio da ću možda prepoznati dozivanje.
Nekoliko dana kasnije sišla sam sa stručnjacima u sklonište. Na zidu je zaista pisalo moje ime, a pored njega mali crtež sunca. Pronašli smo i kutiju starih fotografija iz poplave, na kojima su komšije zajedno pomagale jedni drugima. Mislila sam da sam otkrila neku užasnu tajnu, a pronašla sam tragove ljudi koji su preživljavali teška vremena.
Ipak, noću ponekad još čujem ona tri udarca, bar u sjećanju. Daska je popravljena, tunel zatvoren, a Ilija mi svakog proljeća pošalje razglednicu. Na posljednjoj je napisao: „Da nisi čula, mene danas ne bi bilo.“ Da li biste vi imali hrabrosti da otvorite pod iz kojeg dopire nečiji glas?
