Glas je dolazio sasvim blizu prozora. Neko je tiho izgovorio: „Luka, izađi. Znaš gdje sam.” Unuk se trgnuo i napravio korak prema vratima, ali sam ga uhvatila za ruku. Baba, koja je dotad jedva hodala bez štapa, potrčala je niz hodnik i zaključala ulazna vrata. Nikad je nisam vidjela toliko uplašenu.
Kad je svanulo, odnijela sam fotografiju za kuhinjski sto. Baba je dugo gledala dječaka i konačno rekla da se zvao Petar. Bio je njen mlađi brat. Nestao je jednog proljeća, nekoliko dana prije svog jedanaestog rođendana. Tražili su ga po šumama i rijeci, ali nikada nisu našli ni odjeću ni trag. Porodica je o tome prestala govoriti.
Pitala sam je zašto Petar izgleda kao moj unuk. Odgovorila je da sličnost ne mora značiti ništa, ali ruke su joj drhtale. Potom je iz sanduka izvadila malu drvenu igračku i pokazala urezana slova P. M. Luka je odmah povikao da je isti takav konjić vidio u šupi prethodne noći, mada ga niko nije donio kući.
Uveče smo postavili lampu ispred šupe i odlučili da niko ne izlazi. Tačno u ponoć ponovo se čuo dječji glas. Zatim je neko triput kucnuo na prozor. Baba je zaplakala i priznala ono što je skrivala decenijama: posljednje večeri prije Petrovog nestanka posvađala se s njim i zaključala ga u šupu, misleći da će ga poslije pustiti.
Kad se vratila, vrata su bila otvorena, a Petar je nestao. Godinama je vjerovala da je pobjegao zbog nje. Tog trenutka Luka je iz džepa izvadio izblijedjelu cedulju. Pronašao ju je ispod fotografija. Na njoj je dječjim rukopisom pisalo: „Nisam otišao u šumu. Potražite me ispod poda.”
Pozvali smo nadležne i nismo dirali stare daske. Ispod šupe pronađen je zazidan mali podrum, a u njemu tragovi koji su napokon pokrenuli ozbiljnu istragu o Petrovom nestanku. Baba nije dočekala sve odgovore. Luka više nikad nije čuo glas, ali mi i dalje nije jasno: ko mu je pokazao sanduk i zašto se ta tajna otvorila baš sada?
