Prvo je izgubio ono što je najviše volio – novac.
Čovjek koji je godinama živio kao kralj, kupovao skupe automobile, gradio kuće i trošio novac kao da nikada neće nestati, jednog jutra probudio se i shvatio da mu je gotovo sve propalo.
Poslovi su počeli da se raspadaju jedan za drugim. Ljudi koji su ga nekada okruživali odjednom su nestali. Oni koji su mu se godinama ulizivali sada su okretali glavu kada bi ga sreli na ulici.
Ali to je bio tek početak.
Nedugo zatim napustila ga je žena s kojom je proveo skoro dvadeset godina. Otišla je bez mnogo objašnjenja, ponijevši ono malo vrijednosti što je ostalo.
Djeca su prestala da ga posjećuju. Prijatelji su prestali da se javljaju.
Čovjek koji je nekada imao sve sada je sjedio sam u ogromnoj kući, okružen stvarima koje više nikome ništa nisu značile.
A onda je došla bolest.
U početku je mislio da je običan umor. Nije mogao da spava, ruke su mu drhtale, a noću se budio obliven hladnim znojem.
Ljekari su obavljali preglede, davali mu terapije, ali njega je najviše mučilo nešto što nijedan lijek nije mogao da izliječi.
Prošlost.
Počeo je da sanja ljude koje je godinama pokušavao da zaboravi.
Budio se usred noći, dozivao nečija imena i molio za oproštaj.
Komšije su pričale da su ga nekoliko puta vidjele kako sjedi na stepenicama ispred kuće i plače.
Jednog dana sreo sam ga ispred prodavnice.
Jedva sam ga prepoznao.
Nije više bilo skupog odijela, zlatnog sata ni bahatog osmijeha. Ispred mene je stajao pogrbljen čovjek, sijede kose i umornog lica.
Pogledao me i tiho upitao:
„Sjećaš li se kakav sam bio prije rata?“
„Sjećam“, odgovorio sam.
Spustio je glavu.
„Znaš, mislio sam da će novac izbrisati sve. Da će godine učiniti svoje i da će ljudi zaboraviti.“
Zastao je, a zatim izgovorio nešto što nikada neću zaboraviti.
„Ali najgora kazna nije kada izgubiš sve što imaš. Najgora kazna je kada ostaneš sam sa onim što si uradio.“
Nisam znao šta da mu kažem.
Prvi put u životu vidio sam strah u očima čovjeka kojeg su se nekada svi plašili.
Ali nekoliko dana kasnije dogodilo se nešto što je uznemirilo cijelu našu ulicu.
Pred njegovom kućom zaustavio se stari automobil. Iz njega je izašao čovjek od oko šezdeset godina, noseći malu, izblijedjelu fotografiju.
Pozvonio je na vrata.
Kada je bivši ratnik otvorio i ugledao posjetioca, lice mu je potpuno problijedjelo.
„Ti?!“, prošaputao je. „Mislio sam da si mrtav!“
Nepoznati čovjek ga je dugo gledao, a zatim mirno odgovorio:
„Nisam došao da ti se svetim. Došao sam da ti postavim samo jedno pitanje. Zašto si to uradio mojoj porodici?“
Tog trenutka čovjek koji se nekada ničega nije plašio pao je na koljena.
A ono što je zatim priznao otkrilo je tajnu koju je cijeli grad skrivao više od trideset godina…
