### NASTAVAK PRIČE: VIDIO SAM ŽENU U RESTORANU, A ONA MI JE POSLALA SLIKU IZ KUĆE! ONO ŠTO SAM OTKRIO OSTAVILO ME BEZ RIJEČI! 😱💔
Kada sam prišao njenom stolu, pogledala me pravo u oči i ostala potpuno mirna.
„Milena, šta ti radiš ovdje?!“, upitao sam povišenim glasom.
Ona me zbunjeno pogledala.
„Izvinite, gospodine, poznajemo li se?“
Pomislio sam da se šali.
„Milena, nemoj da se praviš luda! Prije pet minuta poslala si mi fotografiju iz naše kuće, a sada sjediš ovdje i praviš se da me ne poznaješ!“
Žena je polako spustila telefon.
„Gospodine, mislim da ste me zamijenili s nekim.“
Osjetio sam kako mi krv udara u glavu.
Ispred mene je sjedila žena koja je izgledala potpuno isto kao moja supruga. Isti osmijeh, iste oči, ista kosa, čak i isti mali mladež iznad usne.
„Kako se zovete?“, upitao sam.
„Marina.“
„A prezime?“
Kada je izgovorila prezime, osjetio sam kako mi noge klecaju.
Imala je isto djevojačko prezime kao moja žena!
„Čekajte… Jeste li vi možda u rodu s Milenom Petrović?“
Žena je problijedjela.
„Odakle poznajete Milenu?“
„Ona je moja supruga.“
Marina je naglo ustala od stola. Ruke su joj počele drhtati.
„To nije moguće“, prošaputala je.
„Šta nije moguće?“
„Moja sestra Milena umrla je prije dvadeset pet godina.“
U tom trenutku kao da je cijeli restoran nestao oko mene.
„Šta ste rekli?!“
Marina je iz torbe izvadila staru fotografiju. Na njoj su bile dvije djevojčice, toliko slične da ih gotovo nije bilo moguće razlikovati.
„Ovo smo moja sestra bliznakinja i ja. Ona je nestala kada smo imale šesnaest godina. Poslije nekoliko mjeseci policija nam je javila da je pronađeno njeno tijelo.“
Nisam mogao vjerovati onome što čujem.
Moja supruga nikada mi nije rekla da ima sestru.
Uvijek je tvrdila da je jedinica i da su joj roditelji poginuli kada je bila mlada.
„Morate poći sa mnom“, rekao sam Marini.
„Kuda?“
„Da upoznate moju ženu.“
Marina me dugo gledala, a onda pristala.
Dok smo išli prema automobilu, nazvao sam Milenu.
Javila se odmah.
„Ljubavi, kada dolaziš? Ručak je skoro gotov.“
Glas joj je bio potpuno normalan.
„Milena, moram nešto da te pitam.“
„Pitaj, dragi.“
„Imaš li ti sestru?“
S druge strane nastala je tišina.
Duga, neprijatna tišina.
A onda je tiho upitala:
„Gdje si je vidio?“
Srce mi je preskočilo.
„Znači, imaš sestru?!“
Milena je počela plakati.
„Molim te, nemoj je dovoditi kući.“
„Zašto?“
„Zato što ne znaš šta se dogodilo prije dvadeset pet godina.“
Pogledao sam Marinu koja je sjedila pored mene.
„Milena, ona je upravo ovdje.“
Začuo se vrisak.
Veza se prekinula.
Odmah sam ponovo nazvao, ali telefon je bio isključen.
Požurili smo kući.
Kada smo stigli, ulazna vrata bila su otključana.
Na kuhinjskom stolu stajao je ručak, još uvijek topao. Pored tanjira ležao je Milenin telefon.
Ali nje nije bilo.
Na stolu sam pronašao kovertu sa svojim imenom.
Otvorio sam je drhtavim rukama.
Unutra je pisalo:
„Dragi moj, ako ovo čitaš, znači da je Marina konačno pronašla put do mene. Znam da ćeš me mrziti kada saznaš istinu, ali moraš razumjeti da sam sve radila da zaštitim našu porodicu.“
Nastavio sam čitati.
„Prije dvadeset pet godina nisam pobjegla od svoje porodice. Pobjegla sam od čovjeka koji je pokušao da nas obje ubije. Marina je vjerovala da sam mrtva, a ja sam vjerovala da je ona učestvovala u svemu.“
Pogledao sam Marinu.
Lice joj je bilo bijelo kao zid.
„To nije istina“, prošaputala je.
„Šta nije istina?“
„Ja sam sve ove godine mislila da je Milena mrtva. Ali čovjek o kojem govori…“
Zastala je i počela drhtati.
„Koji čovjek?!“, upitao sam.
Marina je izvadila telefon i pokazala mi fotografiju starijeg muškarca.
Prepoznao sam ga istog trenutka.
Bio je to moj poslovni partner Dragan.
Čovjek s kojim sam posljednjih petnaest godina dijelio kancelariju, novac i gotovo sve porodične tajne.
„Otkud ti poznaješ Dragana?!“, povikao sam.
Marina me pogledala sa suzama u očima.
„Zato što je on bio posljednja osoba koja je vidjela moju sestru prije nego što je nestala.“
Nisam mogao progovoriti.
A onda je zazvonio moj telefon.
Na ekranu je pisalo: DRAGAN.
Javio sam se.
„Prijatelju, gdje si?“, upitao je veselim glasom.
„Kod kuće.“
Nastala je kratka tišina.
„Je li Milena s tobom?“
„Nije. Nestala je.“
Dragan je duboko uzdahnuo.
A onda je izgovorio nešto zbog čega mi se krv sledila.
„Slušaj me pažljivo. Nemoj vjerovati ženi koju si danas upoznao u restoranu. Ona nije osoba za koju se predstavlja.“
„Kako znaš da sam upoznao neku ženu?!“
Nije odgovorio.
Samo je rekao:
„Ako želiš ponovo vidjeti svoju suprugu, dođi sam na mjesto gdje smo se prvi put upoznali. I nikome ništa ne govori.“
Veza se prekinula.
Marina me uhvatila za ruku.
„Nemoj ići. To je zamka.“
Pogledao sam je.
„Kako možeš biti sigurna?“
Iz torbe je izvadila još jednu fotografiju.
Na njoj su bili Dragan, Milena i Marina.
Ali iza njih je stajao još jedan muškarac.
Bio je to moj pokojni otac!
„Ovo je nemoguće!“, prošaputao sam.
Marina je spustila pogled.
„Tvoj otac nije umro onako kako su ti rekli.“
Tada sam shvatio da žena koju sam slučajno ugledao u restoranu nije bila najveće iznenađenje tog dana.
Prava tajna bila je skrivena u mojoj porodici mnogo prije nego što sam upoznao suprugu.
A kada sam saznao ko je zapravo Dragan, shvatio sam da sam petnaest godina radio rame uz rame s čovjekom koji je znao istinu o smrti mog oca…
NASTAVIĆE SE… 😱💔
Izmišljena priča.
