Komšinica je zatvorila svoja vrata i zamolila me da sjednem. U našem stanu nekada su živjeli roditelji sa dvoje djece. Djevojčica je spavala na dušeku jer su obećavali da će joj kupiti krevet kada srede drugu sobu. Jedne noći nestala je. U hodniku su ostale njene papuče.
Majka je poslije mjesec dana unijela novi krevet, govoreći da će tako kćerka imati gdje da se vrati. Iste noći čulo se dječje smijanje, a ujutro je nestao i njen sin. Komšinica nije znala kako da mi to kaže a da ne zvuči kao da prenosi izmišljotinu. Na zidu je držala fotografiju te porodice.
Pokazala sam sliku svom sinu kada sam otišla po njega. Odmah je prepoznao djevojčicu. „Ali ona nije mala“, rekao je. „Samo se sagne da je bolje čujem.“ Nisam tražila da objašnjava dalje. Ostavila sam ga sestri i vratila se sa mužem po stvari koje su nam trebale.
Pred našim vratima stajao je paket iz prodavnice namještaja. Na dostavnici je bilo naše prezime, ali krevet nismo naručili. Dostavljač je rekao da je žena telefonom potvrdila adresu i zamolila da se sve ostavi pred vratima. Muž je odbio pošiljku. Iz stana se tada začuo udarac, a dječji glas rekao je: „Opet ste obećali.“
Stanodavac se konačno javio i tvrdio da prethodni stanari nisu imali nikakve probleme. Kad sam izgovorila imena sa komšiničine fotografije, prekinuo je vezu. Vratili smo ključeve i potražili drugi smještaj. Nisam namjeravala dokazivati svakome šta sam čula da bih sebi dozvolila da odem.
Sedmicu kasnije sin je u novoj sobi pitao gdje da stavimo drugi krevet. Rekla sam da mu drugi ne treba. Odgovorio je da nije za njega, nego za djevojčicu koja sada stoji iza vrata i čeka da održimo obećanje. Pogledala sam u prazan hodnik. Na podu su bile male papuče sa fotografije. Komšinica se javila tek na treći poziv i rekla da smo otišli prekasno ako nam je nešto poklonila. Biste li pokušali vratiti papuče u stari stan ili biste se plašili da joj time otvorite put unutra?
