Spustila sam stopalo sa stepenika i krenula unazad. Nisam željela da ono gore čuje kako trčim. Sestra je kroz telefon ponavljala da otključam ulaz, ali sam jasno čula kako se kvaka već spušta. Neko je bio i sa druge strane vrata. Pitala sam je gdje tačno stoji.
„Pored tvog auta“, odgovorila je. Kroz prozor sam vidjela svjetlo njenog telefona. Tek tada sam otvorila. Ušla je zadihana i uhvatila me za ruku. Sa sprata se začulo: „Zašto si pustila nju unutra?“ Bio je to njen glas, toliko isti da sam pogledala sestru da provjerim pomjera li usne.
Izašle smo bez torbi. Vozile smo do prve benzinske pumpe, gdje je bilo ljudi. Sestra je rekla da je na gornjem prozoru vidjela nekoga u svojoj pidžami, sa licem okrenutim prema staklu. Pidžama je bila u njenoj torbi, još neraspakovana. Nismo se vratile ni kada je svanulo.
Pozvale smo ujaka da ode sa nama. On je odbio čim je čuo u kojoj smo sobi spavale. Priznao je da je baka posljednjih godina živjela samo u prizemlju. Na spratu je držala zaključanu sobu naše majke, koja je umrla dok smo bile male. Kada bi se noću začuo glas, uključivala je radio i izlazila u dvorište.
Ujak nam je donio bakine stare sveske. U jednoj je bilježila datume i kratke rečenice: „Danas je naučilo njen smijeh.“ „Večeras je tražilo da ga zagrlim.“ Posljednja bilješka bila je napisana drhtavom rukom: „Dolaze djevojke. Moram im reći prije nego čuje njihove glasove.“ Umrla je dva dana prije naše dogovorene posjete.
Vikendicu smo ostavile zaključanu i zatražile da niko ne odlazi tamo sam. Sedmicu kasnije stigao mi je glasovni snimak sa sestrinog broja. Čulo se: „Vrati se po mene. Ona koja je došla s tobom nije ja.“ Sestra je sjedila pored mene kada sam ga pustila. Na njenom telefonu nije bilo poslate poruke, ali je iz džepa izvadila punjač po koji je one noći otišla. Bio je mokar, iako ga od tada nije koristila. Biste li vjerovali osobi pored sebe nakon takve poruke?
