Stajala sam nepomično, stežući papir. „Otvori, dušo, hladno mi je“, začuo se bakin glas. Bio je isti onaj kojim me zvala na večeru, sa istim blagim zastajanjem prije posljednje riječi. Nisam prišla prozoru. U toj kući prozori su bili nisko, a prvi put sam bila zahvalna što su roletne spuštene.
Telefon nije imao signal. Pokušala sam uključiti svjetlo u hodniku, ali sijalica je samo kratko zatreperila. Iza zaključanih vrata ponovo je zaškripala stolica. Onda se začuo drugačiji glas, tih i mlad: „Pitaj je šta ti je govorila kad bi se bojala grmljavine.“
Kroz vrata sam postavila pitanje. Napolju je nastala tišina. Baka bi uvijek odgovorila da nebo premješta ormare. Žena je rekla: „Nemoj se praviti pametna. Otvori svojoj baki.“ Glas joj je postao oštar, a kvaka se spustila tako naglo da sam ustuknula do zida.
U bakinoj ladici pronašla sam mali ključ vezan crvenim koncem. Uz njega je bila sveska sa datumima. Isti događaj ponavljao se svakih trideset godina: tri udarca, poznat glas i neko ko je nestao prije jutra. Posljednji zapis bio je od prije sedam dana. Baka je napisala moje ime i dodala: „Ako dođe, mora sačekati svitanje.“
Otključala sam sobu tek kad su udarci postali toliko jaki da se prašina osipala s dovratnika. Unutra nije bilo nikoga. Stajali su stolica, dječji krevet i fotografija dvije djevojčice. Jedna je bila baka. Druga je imala lice koje sam prethodnog dana vidjela na bakinoj umrlici, iako je na poleđini fotografije pisalo da je umrla kao dijete. Ispod kreveta našla sam desetine poruka istim rukopisom kao ona prva.
Do jutra sam sjedila unutra. Kad je sunce obasjalo hodnik, sve je utihnulo. Komšija je došao po mene i rekao da je baka posljednjih mjeseci spavala u toj sobi. Nisam mu pokazala svesku. Tek kod kuće sam primijetila da u njoj postoji zapis za sljedeći datum — mojim rukopisom, koji nikada nisam napisala. Da li biste se vratili da saznate ko vas je upozorio ili biste tu kuću zauvijek ostavili zaključanu?
