Notar je pročitao majčino pismo polako. Pisala je da kuću ostavlja nama dvjema u jednakim dijelovima, ali da uz testament prilaže i bilješke o novcu koji sam slala. Nisam tražila da mi išta vrati. Slala sam da može kupiti lijekove i platiti račune. U njenoj svesci, pored skoro svake uplate, stajalo je: „Za kuću, od mlađe kćerke.”
Sestra je preblijedjela kad je notar spomenuo iznos. Odmah je rekla da je ona njegovala majku i da se njen rad ne vidi na bankovnim računima. Tu je bila u pravu. Ja sam živjela daleko, ona je vozila majku na preglede i ostajala noću kad joj je bilo loše. Ali to nije objašnjavalo zašto je tvrdila da sam uzela svoj dio. Pitala sam je kada i gdje sam ga dobila.
Izvadila je kopiju priznanice na kojoj je pisalo da mi je majka predala veliku sumu u gotovini. Ispod je bio potpis koji je ličio na moj, ali slovo kojim pišem prezime bilo je drugačije. Tog dana, navedenog na papiru, bila sam na poslu u Njemačkoj. Sestra je prvo rekla da sam zaboravila. Onda je prestala govoriti. Notar je objasnio da sporni papir mora biti provjeren.
Poslije rasprave stigla mi je njena poruka. Priznala je da je priznanicu napravila jer se plašila da će morati prodati polovinu kuće u kojoj je godinama živjela. Imala je dugove o kojima majci nije govorila. Pitala me da li bih je zaista izbacila. Napisala sam da joj to nikada nisam zaprijetila, ali da mi je sada mnogo teže vjerovati nego prije nego što je pokušala uzeti sve.
Dogovorile smo da se kuća zasad ne prodaje, da vlasništvo bude ravnopravno i da ona plaća svoje troškove. Prije toga smo riješile sporni dokument uz stručnu pomoć. Ne zovem to pomirenjem. Još učimo razgovarati bez majke koja je uvijek stajala između nas. Najviše me zaboljela posljednja rečenica iz pisma: „Nemojte mjeriti ljubav samo novcem, ali nemojte ni novcem brisati onu drugu.” Da li biste sestri dopustili da ostane u kući nakon što je pokušala da vam uzme nasljedstvo?
