„Ne brini, ne ostavljam te. Zapravo, imam nešto sasvim drugo da ti kažem. Danas me je zvao vlasnik stana. Odlučio je da ga proda i dao nam je mjesec dana da se iselimo.“
Gledala sam ga nekoliko sekundi, a onda mi je laknulo jer sam očekivala nešto mnogo gore. Rekla sam mu da ćemo jednostavno pronaći drugi stan, ali on je odmahnuo glavom.
„Nije samo to. Već neko vrijeme štedim novac bez tvog znanja. Nisam htio ništa da ti govorim dok ne budem siguran.“
Izvadio je iz džepa ključeve i spustio ih na sto. Nisam razumjela šta se dešava.
„Sjećaš li se one male kuće koju smo gledali prošlog mjeseca i rekli da bi jednog dana bila savršena za nas?“
Klimnula sam glavom.
Nasmiješio se i rekao: „Više ne moramo da čekamo taj jedan dan. Danas sam potpisao papire.“
Ostala sam bez riječi, ali onda je dodao još jednu rečenicu zbog koje sam ponovo zanijemila…
