U koverti je bilo obavještenje iz banke. Aleksandar nije kasnio s ratama kredita, kako je godinama pričao. Naprotiv, kredit je bio gotovo u potpunosti otplaćen.
Rada je nekoliko puta pročitala isti papir, misleći da nešto nije dobro razumjela. Na dokumentu je jasno pisalo da je njen sin posljednjih godina redovno uplaćivao velike iznose na štedni račun.
Kada je Aleksandar konačno došao, stavila je kovertu pred njega i upitala:
„Sine, zašto si mi govorio da jedva sastavljate kraj s krajem? Zašto sam ti davala posljednjih 200 maraka ako vam taj novac nije bio potreban?“
Aleksandar je spustio pogled.
„Mama, nisam taj novac trošio.“
Rada ga je zbunjeno pogledala.
Tada je iz torbe izvadio fasciklu i pružio joj je. Unutra su bili bankovni izvodi sa svim iznosima koje mu je godinama davala. Nijedna marka nije nedostajala.
„Sve što si mi davala stavljao sam na poseban račun“, rekao je. „Znao sam da nikada nećeš prihvatiti da ti ja štedim novac.“
Rada je počela plakati, ali onda je okrenula posljednju stranicu fascikle. Na njoj je bila fotografija male kuće i kupoprodajni ugovor.
Kada je vidjela čije ime stoji kao vlasnik, pokrila je lice rukama…
