…zatekao sam je kako sjedi na podu pored kreveta, drži telefon u rukama i jeca. Kad me ugledala, pokušala je da sakrije ekran, ali sam već vidio fotografiju njenog oca.
Prišao sam joj i pitao šta se dešava. Tada mi je, kroz suze, rekla nešto zbog čega sam se postidio svake riječi koju sam joj ranije izgovorio.
„Moj tata je teško bolestan. Nisam ti rekla jer nisam željela da se brineš. Ljekari kažu da mu nije ostalo mnogo vremena. Zato ga zovem nekoliko puta dnevno. Želim da čujem njegov glas dok još mogu.“
Ostao sam bez riječi.
Sve ono što sam smatrao „nenormalnim“ odjednom je dobilo potpuno drugačije značenje. Ona nije bila opsjednuta telefonom niti je pretjerivala — samo je pokušavala da sačuva što više trenutaka sa svojim ocem.
Sjeo sam pored nje, zagrlio je i izvinio se.
Nekoliko mjeseci kasnije njen otac je preminuo. A onda sam jedne večeri zatekao suprugu kako preslušava njihove stare razgovore koje je sačuvala.
Pogledala me je i tiho rekla:
„Znaš šta bih sada dala da mogu još samo jednom da ga pozovem?“
Od tada nikada više ne osuđujem nečije ponašanje prije nego što saznam priču koja se krije iza njega.
