Iz torbe je izvadila malu, staru kovertu i pružila mi je. Na njoj je mojim imenom bilo napisano: „Za vozača koji mi je svakog jutra uljepšao dan.“
Otvorio sam je zbunjeno. Unutra nije bilo mnogo novca, već nekoliko pažljivo složenih novčanica i kratko pismo.
„Moj otac je živio sam. Svakog jutra ulazio je u vaš autobus samo da ne bi cijeli dan proveo između četiri zida. Govorio mi je da ste jedini čovjek koji ga svakog jutra pozdravi, sačeka da sjedne i na posljednjoj stanici mu poželi lijep dan. Zbog vas se osjećao kao da još uvijek nekome znači.“
Zastao sam i osjetio kako mi se oči pune suzama.
Žena je nastavila: „Novac koji vam je ostavljao nije bila karta niti napojnica. Svakog mjeseca odvajao je malo i govorio: ‘Jednog dana daj ovo mom vozaču. On ne zna koliko mi je pomogao.’“
Nisam mogao da uzmem kovertu.
Tada mi je pružila još nešto — malu fotografiju njenog oca kako sjedi na svom uobičajenom mjestu u autobusu.
Na poleđini je pisalo:
„Nekada čovjeku ne promijenite život velikim djelom. Dovoljno je da ga svakog jutra pogledate, pozdravite i pokažete mu da nije nevidljiv.“
Od tog dana, kad god neko stariji uđe u moj autobus, sačekam trenutak duže, nasmiješim se i kažem: „Dobro jutro.“
Jer nikad ne znaš kome je baš taj pozdrav jedini lijep trenutak u danu.
